Kad sam imala dvije godine mama je rodila blizankinje od kojih je jedna nakon mjesec dana umrla. Odmah mi je rekla za to, kako sad imam sestru koja je na nebu i koja je naš anđeo čuvar. Iza te sestre dobila sam još dvije kojima je isto odmah rekla... I sasvim normalno smo pričali o tome, kako, zašto, spominjali je svaki dan u molitvama. Mislim da je tako izbjegnut onaj šok i proces prihvaćanja, a danas se praktički ni jedna od nas ne sjeća kako nam je rekla, znamo samo da je oduvijek bilo tako i da imamo anđela na nebu.

Kasnije kad sam imala 16 god mama je imala još 2 spontana u ranim tjednima trudnoće, za to nam je isto rekla odmah, ne baš isti dan, ali nakon par mjeseci kad se i ona oporavila i mogla normalno pričati o svemu. Osobno iz iskustva djeteta koje je to moralo čuti i iz iskustva svojih dosta mlađih sestara (jedna je 10 god mlađa) mislim da je bolje odmah reći jer onda djeca pokušaju razumjeti mamu i opravdati njeno ponašanje, jer je moguće da se za to vrijeme drugačije ponašala prema njima zbog tuge. Istina da je bilo nekad i suza oko toga, ali mama bi nam uvijek rekla da ne treba plakati jer je seka sada kod Boga koji ju je pozvao k sebi i da je u raju odakle nas gleda i čuva.