Naslov je malo bezveze, ali da pojasnim. Več sam se dotakla te teme na 0-1, - puzanje po podovima. Tamo sam napisala:
Moj zaključak je da se ne treba čuditi roditeljima koji pomahnitalo čiste ispred svoje djece, jer mislim da je to jedna razvojna faza nas roditelja koju moramo proči da bi znali "bolje". S vremenom se i najtvrđi opuste i vide što je stvarno potrebno/izvedivo, a što ne. Takva sam uostalom bila i ja, pa znam iz prve ruke.
Puno puta kad su me uvjeravali u suprotno, mislila sam: Bože dragi, pa pustite me da budem sama roditelj svojem djetetu, da učim na svojim sitnim greškama,...
Najviše me je smetalo i još dan danas me smeta kad netko kaže: joj kad ćeš imati drugo dijete totalno ćeš biti opuštena, opusti se, ja sam isto tako s prvim,... Uvijek sam razmišljala, pa pustite i mene onda na miru da odradim svoju dozu zabrinutosti s prvim, očito je potrebna iz nekog razloga. Zašto bih se morala odmah ponašati kao da ih imam dvoje, troje,..., pa imam prvo i želim uživati u tome kako najbolje znam.
Zašto imamo potrebu uvijek drugim roditeljima davati savjete tog tipa?
Ili kad čujem npr. ja se uopće ne uzrujavam koliko dijete pojede, tako sam i s prvim, od kad imam drugo, uopće se ne zamaram,.. ili nemoj ga toliko nositi, što ćeš kad budeš imala drugo,... mogla bih do sutra nabrajati, ali mene smeta zašto smatramo da možemo time drugome olakšati? Zašto jednostavno ne pustimo roditelje da "budu roditelji"? Zašto bi se netko morao ponašati kao da je roditelj drugi puta, ako je roditelj prvi puta,...?
Nadam se da me je netko razumio, poanta bi bila, da smatram da je bolje da sami prođemo te neke faze zabrinutosti i slično jer na taj način odrastamo kao roditelji.