dječica i kuhača

[MamaFrajerica]

užasno me sram pisati na ovu temu, ali... pili mi kaficu rano ujutro, društvance od nas pet - šest, i pričamo o preslatkoj nam dječici i o tome koliko neke situacije znaju biti teške. od nas 5 nas 4 smo svoju dječicu više puta mlatnuli po guzi, jedan tata samo jednom u 4 godine. i pričamo kako smo se u tim momentima osjećali odvratno, ali to se obično događa uslijed premorenosti i bezbroj ponavljanja po stoti put. ja se potpuno slažem sa teorijom da se djecu ne smije tući, pročitala sam hrpu knjiga u nadi da ću naći odgovore koji meni trebaju, no činjenica je da svugdje nailazim na teoriju - kako odgoj treba izgledati, a ne kakav uistinu jest. zanimljiv je jedan razgovor između mene i mog djeteta kad me pitao; mama, što čitaš? Čitam knjigu "Kako odgojiti djecu bez vikanja". A zašto onda vičeš na nas a čitaš tu knjigu? - Zato što si ponekad ne mogu pomoći, osjećam se užasno bespomoćno kad vi divljate i kao da ne čujete što vam ja govorim,ili kad vas molim nešto, a vi apsolutno ne reagirate...
molim za malo istine, ne demagogiju, teoriju, savjete, zanima me kako se vi nosite sa čarima odgoja svoje djece, što kad ne znate što napraviti, ili ćete mi reći da znate uvijek?

[yaya]

molim za malo istine, ne demagogiju, teoriju, savjete, zanima me kako se vi nosite sa čarima odgoja svoje djece, što kad ne znate što napraviti, ili ćete mi reći da znate uvijek?

Dobro došla...
Naravno da ne znam...učimo svi troje i rastemo skupa svi troje. Mislim da nema roditelja koji ne napravi pokoju grešku ili da kojiput ne pukne...no bitno je uočiti te svoje greške i potruditi se ispraviti ih...Nećeš ni u jednoj knjizi pronaći recept za idealnog roditelja...možda pronađeš načelne smjernice...pokoji svajet...ali nema jedinstvenog recepta za odgoj djeteta...jer je svako dijete i svaki roditelj osoba za sebe...Neću ti pisati ne po guzi jer vidim da i sama znaš kako je to samo iskazivanje naše nemoći i kako se na kraju krajeva nakon toga svi osjećamo jadno...
I mene je moje dijete pitalo što čitam pa kad sam joj rekla da čitam knjigu kako bi joj bila bolja mama odgovorila mi je da mi to ne treba jer sam ja njoj najbolja mama na svijetu... i to je nešto što me tjeralo biti još boljom..(ok čitala sam noću jer mi nije dala čitati preko dana )

[a zakaj]

jos jedan pozdrav, dobrodosla!

ja sam jos jedna koja cesto grijesi, ali se trudi uciti na greskama

[Vlvl]

A ja sam mislila da je ovo o djeci i kuhanju...

Kako se nosimo? Kako kada. Ponekad teško. Taman sam pomislila da sam s velikim naučila skoro sve, a onda sam shvatila da s malim moram učiti sve iz početka.

[Peterlin]

Dobrodošla!

He he... kad sam vidjela naslov, sjetih se kako je moja mama slomila kuhaču, ne na meni nego na harmonici (ne mogu se baš sjetiti batina iz djetinjstva, ali redovno sam bacala roditelje iz cipela ).

Eh, sad su moji klinci u toj fazi da bih ja mogla slamati kuhače na rubu balkona, stepenicama i sličnim mjestima, naročito kad je mlađi u pitanju (moja slika i prilika).

Kako se nosimo? Kako znamo i umijemo... Ponekad zaribamo pa drugi put napravimo bolje. Jedino vodimo računa da dugoročno ne stvaramo loše odnose u obitelji. MM je kao ovaj tata iz prvog posta - zaista je mlatnuo mlađeg sina jedan jedini put u životu, starijeg nije nikada. ALI on je takav čovjek (staložen) a i djeca su takva kakva jesu... Ja sam ih mlatnula prebrojivo puta u kritičnim situacijama (istrčavanje na cestu, penjanje prek balkona, lupanje bratovom glavom o zid i slično). Kako to ide? Kad su bili mali i dovodili bi me do ludila, znala sam ih ostaviti same na 2 min, odjuriti do prizemlja, nabrojiti do 50 i trkom se vratiti natrag. Samo sam pazila da se ne mogu ozlijediti ili nešto vruće proliti po sebi. Danas ponekad bacam šlape (kad ih ostave gdje ne treba) - to mi je uobičajeni način pražnjenja negativnih emocija. Tres šlapama o pod!

Dok su djeca bila manja, a mi nismo pri ruci imali bake i druge odrasle osobe da uskoče - mm i ja znali smo si na smjenu otkinuti "predah" (pol sata u kadi, pol sata bilijara ili vožnje biciklom, čak i sam/sama u shopping - kaj je kome pasalo i kak smo stizali). To je omogućilo dovoljnu duljinu osobnog fitilja da izdržimo i zadržimo dovoljnu razinu zdravog razuma.

Naša djeca jako dobro znaju kad smo ljuti, kad smo umorni, kad smo ovakvi kad smo onakvi..... Naš odgoj nije baziran na nepogrešivosti, ali se trudimo da bude baziran na iskrenosti. Nije rijetkost da kažem djetetu "žao mi je što te nisam pustila na igranje, možda sam trebala".

I tako, i djeci zna bit teško. Najveći izazov bio mi je da ih naučim slušati i saslušati do kraja. Ima tu još posla, ali dobro je.

[pomikaki]

Moje dijete je zbilja kooperativno, ima svojih žutih minuta ali nekako se sve dogovorimo. Pa i tako bila sam nekad u iskušenju da primjenim fizičku kaznu. Tada bih ipak stala, i jednostavno digla ruke od svega, dala bih si minutu da se smirim, hvatala se za glavu , pustila nju da radi to što me živciralo, osim ako nije bilo opasno. Kad se scena događa pred drugima (u zadnje vrijeme posebno su popularne svađe s drugom djecom dok mi roditelji pokušavamo popiti kavu) najbolje mi je odnijeti je fizički makar urliče malo dalje od drugih, tako da nas više ne vide i ne čuju, i pustiti da se izviče pola minute a nakon toga predlažem dogovor: sad ćemo se vratiti, možeš raditi to i to, ali ne smiješ to i to...

Ne upali uvijek, ali ne treba jednu scenu smatrati porazom, to je sve proces.
Na roditelje najnegativnije djeluje pomisao da nisu uspješni u odgoju. Ako se dogodilo da je dijete napravilo scenu, bolje je shvatiti to kao jednu scenu, nego kao razmaženo dijete. Ako je roditelj izgubio živce, pa i udario dijete, bolje je ispričati se djetetu i odlučiti ubuduće tražiti drugačije rješenje nego zaključiti da ste loši roditelji. Ako već sami smatrate da ne činite dobro pri odgoju svog djeteta, lakše ćete izgubiti živce i učiniti ono za što zapravo ne vjerujete da je dobro rješenje.

U svemu tome, meni je dosta pozitivno djelovao H. Karp i njegova knjiga "Najsretnije dijete u kvartu". Čak i ako ne primjenjujem sve ideje, jako mi je pomogla njegova analiza razvoja dječje svijesti. Dok sam to čitala (još dok je dijete imalo par mjeseci) mislila sam "Bože dragi, zar me to sve čeka", ali kad sam bila gotova s čitanjem pomirila sam se sa svime kao s normalnim procesom. Nakon što sam razumjela zbog čega se dijete tako ponaša, nisam više dolazila u iskušanje da za dijete pomislim da je razmaženo, niti da sam ja loš roditelj, nego sam te situacije vidjela kao normalne faze koje treba prevladati.