joj gitulja, znam kako ti je

drzi se.. nemam ti pametnijeg savijeta
ja sam isto to prosla, i suze i tugu, razocarenje, sve sto ide sa tim u paketu.. to su najgori trenuci za bilo kojeg roditelja, kada gledas svoje dijete kako pati i tuguje, a ti mu ne mozes pomoci, a ljutnja koju imas prema tome nekome tko ti dijetetu nanosi bol, svakim danom sve vise raste.
to je nazalost jedna od faza koje moraju proci.. koliko ce trajati je individulano, neki brzo to prodju, neki vrlo tesko i polako., ali najbitnije je da sva djeca prije ili kasnije tu situaciju prihvate kao svoju stvarnost i tatina obecanja, kao i nedolaske pocinju puno manje primati srcu. Ja kada gledam svoje dijete danas, ne mogu pojmiti da je to ono isto dijete koje je urlalo na ulici kada bi tata odlazio, drzalo mu se za nogu i plakalo.. budio se po noci, zvao tatu.. sada mu samo mahne i cini mi se zabravi na njega istu minutu.
nemoj posustajati, budi svom djetetu majka, bolja nego sto si ikada bila. ovo je test tvoje i njene izdrzljivosti i trenutak u zivotu koji ce vas jos vise povezati i zbliziti. tjesi ju, budi tu pored nje, i uvijek ju pokusaj nasmijati, nemoj dozvoliti da pada u depresiju i da bude tuzna.
Ovo je ogroman pothvat, ali isplatiti ce ti se visestruko vjeruj mi.
glavu gore, ovo nece trajati vjecno
