Ne znam gdje ovo spada. Ali mi je jučer sinulo kroz glavu da me muči, a ima veze s roditeljstvom, pa sam odlučila podijeliti ovo s vama.

Naime, mi imamo relativno loš socijalni život u smislu da nam dolaze ljudi doma družit se i na večeru i tako dalje. Preko tjedna mi dolaze frendice koje su doma s djecom, pa pijemo kavu, pričamo, nešto raduckamo, djeca se druže, to je u redu.

Ali da mi netko dođe navečer - ne mere. Muž stiže doma oko sedam, gladan, umoran, djeca su ga željna. A nitko ni ne može doć prije recimo šest - kad ljudi rade kako rade, skupljaju djecu, presvlače se iz odijela... barem je to tako kod naših prijatelja.

Znači, to je off.

Vikendom tu i tamo se družimo, ali vidim da moj entuzijazam blijedi. jednostavno nemam snage; mi imamo tako malo vremena jedni za druge, vikendom se družimo jedni s drugima (mm, djeca i ja), tu i tamo s proširenom obitelji, tu i tamo idemo vani s drugim ljudima, ali da zovemo nekoga doma - jok. Više mi se ne da.

Žao mi je zbog toga, nekako mi je kuća bez gostiju prazna, al ne mogu. Nemam snage, kao što rekoh.

I tako prolaze dani, mjeseci, godine, a ja sve odlučnija u svođenju druženja kod nas na rođendane, susjede i dječju igru.

Ovo pišem jer sam dva dana zaredom imala goste. jednog gosta u nedjelju od pol devet, drugi dan goste od sedam... uglavnom, bila sam zgažena.

jednostavno mi je previše zahtjeva sa svih strana - djeca koju treba prat, kupat, nahranit, ispričat priču, gosti, moje kupanje, tuširanje, dojenje, jelo, gosti...

Jeste li kao i mi, il ste svijetli primjer uspješne gostoljubivosti?