Ministre Milinoviću,
s obzirom da u medijima ponovno baratate samo sa brojkom pisama podrške novom zakonu o oplodnji, u čiju brojku duboko sumnjam, obraćam Vam se pismom koje NIJE pismo podrške, već PROTESTA i RAZOČARANJA!
Nakon dugih godina borbe s neplodnošću, prošle godine postala sam majka predivnog dječaka. Moj život konačno je dobio smisao. Imala sam sreću da sam uspjela prije izglasavanja novog zakona o oplodnji, jer inače nikada ne bi znala kako je to dotaknuti svemir! Nažalost, da bi moj sin dobio bracu i/ili seku, po novome zakonu, ja bi trebala ići na liječenje u inozemstvo, što si nažalost ne mogu priuštiti. Zbog Vas i Vaših istomišljenika, moj sin će vjerojatno ostati jedinac. Ali moram prihvatiti činjenicu da sam ja ipak majka i da sam među sretnicama u ovoj priči, jer mnoge mlade žene zbog Vas neće imati priliku postati majke. Ne želim se spustiti na Vašu razinu i početi još jedno pismo uvredama iako bi Vam puno toga imala za reći. Zato Vam šaljem pismo koje sam napisala uoči Božića kao podršku svim ženama koje se bore s neplodnošću, da ustraju usprkos preprekama koje ste im Vi postavili, da se bore i dalje i žive u nadi da će jednoga dana postati majke...
Ručice na ogledalu i suza u oku
Nemojte se predati tuzi...ovo vrijeme blagdana je uvijek najteže...
...i ja to dobro znam...pred Božić sam izgubila svoju prvu bebicu...Božić više nikada nije bio isti...
...kupovala sam poklone za tuđu djecu, spremala iznenađenja, kitila cijeli stan, pekla torte, dobivala male tople zagrljaje koji nikada nisu uspjeli popuniti prazninu u mome srcu, bez obzira koliko topli bili...
...srce je bilo prazno...
...prošle su godine tuge i praznine...prolazili su dani u tišini...bez smijeha...čak i bez suza...prolazili samo da prođu, bezlični, hladni...
...ubijala me tišina...
...veselila sam se svakoj prilici kada bi dolazili gosti s dječicom...obožavala sam ih zabavljati, nasmijavati, uživala sam... svi su govorili kako me lijepo vidjeti s djecom, da me djeca jako vole i da ih baš znam usrećiti...
...bila sam sretna zbog toga...sve do trenutka kad su gosti otišli i kada sam zatvorila vrata...
...imala sam osjećaj da tonem, tolika tuga nagomilana u samo jednom bezveznom trenu...
...opet ta tišina...isčezao je zvuk nožica, iskren dječji smijeh, ostali su samo otisci malenih ručica na ogledalu i staklenim vratima...
...kad sam prala stakla, zaobišla sam otiske..podsjećali su me na sreću...
...i opet tišina, i opet bezlični dani... i vječito pitanje: Zašto..?!
...a onda..
...sv. Nikola je prošle godine donio pozitivan test...
...Božić je bio poseban, sretan, ali ipak sretan s oprezom, puno je bilo straha...
...srčeko smo čuli samo koji dan prije Božića...
...prošla je godina u pomiješanim osjećajima...strah...sreća...neizvjesnost...
...i konačno rođenje moga sina...neopisivo...kao da sam dotaknula svemir, kao da sanjam...i ogroman strah da ću se probuditi...
...i dolazi opet Božić...
...ovaj...ovaj je najposebniji...strah je nestao, moja srećica je konačno tu...stvaran...nasmijan...topao...
...na ogledalu otisci malenih prstića mame osmijeh na mojem licu...nestala je tišina, dani su postali stvarni...ja konačno živim...
...nema božićne euforije, ne glancam kuću, ne kitim svaki kut svoga doma, na kupujem skupe poklone, a ipak...
...ja imam sve što sam ikada trebala...
...i konačno čekam Božić punog srca u najtoplijem zagrljaju...
Za kraj,
"...na ogledalu otisci malenih prstića mame osmijeh na mojem licu...nestala je tišina, dani su postali stvarni...ja konačno živim..." - ovo znači biti
majka! To je ono što Vi svojim odlukama uskraćujete mnogim ženama! Sramite se!
Ponosna majka predivnog dječaka
ali....
Odgovori s citatom