Nije Osijek već Varaždin. Tu nema niti jednog jedinog vrtića (državni ni privatni) gdje bi mama išla s djetetom na privikavanje...
Jednostavno daš dijete teti, poljubiš ga i kažeš "Igraj se, a mama začas dođe", okreneš leđa i odeš... I meni je to prestrašno a kamoli djetetu.
MOžda to djeca koja nisu jako vezana za roditelje lakše prebrode, ali činjenica je da to djecu - koja bi se ionako teže adaptirala - dotuče do kraja.
Jedino privikavanje je da se prvi dan ostavi na 1h, pa onda dalje sve duže (npr. po pola sata duže).

Naš vrtić je privatni vrtić. Kad je tek krenula (to je bilo 1.9., a bilo je još lijepo i toplo pa su djeca dosta boravila vani na dvorištu) jednom sam na svoju ruku ostala na dvorištu vrtića 1h zajedno s tetama (nije im bilo drago, ali bila sam uporna). Bila je zadovoljna, pokušavala se igrati s drugom djecom, iako moram priznati da me jednim okom stalno kontrolirala gdje sam i svako malo dotrčala do mene (valjda da joj ne pobjegnem...). Onda su tete na to rekle "da, i da dalje tako dolazite ona bi se privikla da ste vi tu, a kad bi otišli onda bi opet bio problem"...
Ne znam, možda je to i istina, a možda i ne bi bilo tako.

Kako god mislim da ću je ispisati i pokšati kad bude malo starija. Ipak će biti zrelija i neke stvari shvatiti (nadam se...).