Već neko vrijeme pratim ovaj forum iz prikrajka i tek sad sam skupila hrabrost da vam se javim. Kao prvo hvala vam na podršci koju ste mi dale (a da to niste ni znale), i da počnem od sretnijeg dijela moje priče. Imam sina od 4 godine(sunce malo mamino), do kojeg sam uspjela doći nakon dva spontana pobačaja u 9. tj. trudnoće. I MM i ja napravili smo sve pretrage i sve je bilo u najboljem redu, osim nešto malo nalaza imunoloških( za koje su rekli da mogu i ne moraju biti uzrok spontanih). Na kraju se uspostavilo da je sa trudnoćom u kojoj se rodio sin sve bilo u redu, i testovi su se popravili, te je zaključeno da je sve bila loša sreća i da ću imati još puno dječice što sam uvijek željela. Prošle godine bez problema ostala sam trudna i mojoj sreći nije bilo kraja do 16. tjedna trudnoće kad je utvrđen hidrops bebice i tu počinje moja nesreća. Radili su mi amniocentezu da utvrde evt. kromosomsku grešku, ali kultura nije uspjela zbog kvara na aparatu. Iza toga morala sam na kiretažu jer je trudnoća završila spontanim. Na toj kiretaži koju je radio naš dični prof. na Kninici došlo je do probušenja maternice i debelog crijeva. I šta da vam kažem....uz svu tugu i jad ...ponovni peh.....
Sad sam dobro ( fizički) ali ono što mi psihički neda mira je to što se ne mogu pomiriti sa željom da pokušam imati još djece. Okolina ( čitaj roditelji misle što još hoću pa imam sina), MM je prestrašen a ja tužna jer želim još jedno dijete. Poruka je duga ...znam.. drugi put će biti kraće..
Ima li koja od vas sličnih iskustva ????