Zanima me kako biste vi postupile u mojoj situaciji:
Kupujemo jučer navečer kolače u dućanu, biramo, želimo određenu vrstu,
svima rok istječe za dan-dva. I onda moj sinek, nabrušen otprije,
počne cendrati. MM se pravi kao da nismo s njim(valjda ga je sram?!),
uspijemo naći neke friške kolače, a onda prodavačica započne
svoj šou - pa kaj si ti toliko razmažen, pa kako će biti kad dobiješ bracu/seku, bla bla bla...
Tu negdje ja uspijem ubaciti da zaista ne znam kako ćemo to izdržati, jer smo izgleda jedini ljudi na ovome svijetu
koji će dobiti drugo dijete, ali ona očito ne kuži moj "pristojan"
odhe**nac.
I onda, umjesto da nam konačno zapakira kolače pa da odemo, kaže
mom sinu: Ako ne budeš dobar, neću ti dati kolače! - HALO?![]()
Da se razumijemo, moje dijete nije od onih šutljivih, on protestira ako mu nešto ne paše. Je li razmažen - možda je, ovisi tko taj pojam kako definira.
Nisam od onih roditelja kojima je batina iz raja izašla, ali bome nisam ni previše permisivna.
Ali čim on nešto glasnije kaže, nepoznati ljudi si uzimaju za pravo govoriti
njemu i meni da je razmažen i imaju ga potrebu disciplinirati. Ja o toj ženi ne znam gotovo ništa, osim imena jer nosi pločicu, a ona si dopušta takve izjave. Takve ili slične stvari (ako ih i mislim), ne govorim nikome,
jer smatram da su tuđa djeca tuđa briga i ne miješam se u tuđi (ne)odgoj.
I diže mi tlak kad takve babetine imaju vječitu potrebu nešto komentirati