-
Vježbači 2-godišnjaci i stariji
Ima li koga osim nas. Mi smo već skoro 2 g. na vježbama i već lagano pucam po šavovima, pa sam odlučila otvorit ovaj topik da se malo tješimo i hrabrimo.
Mi nemamo neku tešku dijagnozu (blagi hipertonus, kašnjenje u usvajanju posturalnih reakcija, kosa zdjelica, hiperlordoza kralježnice i inklinacija zdjelice) ali je sve vrijeme jednako i nema nekog bitnog pomaka. Bude malo bolje pa opet gore i nikak da se riješimo problema.
Jedino što ona u zadnje vrijeme intenzivno odbija vježbanje i doma uspijemo kolko tolko, jednom tjedno idemo u Klaićevu na vježbe a tam kak koji put ali u zadnje vrijeme jedva uspiju nešto napravit jer ona podivlja čim se počne s njom nešto radit kaj ona neće.
Ja sam na rubu snaga i nemrem više
-
Osoblje foruma
Moja ima 23 mj. i vježba samo zbog hoda na prstima (inače je imala velikih problema, ali prohodala je s 12 mj., bilo sve super u svim parametrima, a s 15 počela s tim hodom).
Zadnja 2 mj. je koma, neće i neće i neće, a meni je lagano puna kapa svega.
-
Ne bih htjela dijeliti savjete jer ni mi nismo imali neku tešku dijagnozu (nebitno) ali vježbali smo i mi, godinama. I danas povremeno to radimo. Svako dijete (i roditelji) povremeno dođe "u zasićenje" i treba nam predah... Eh, sad, nisam sigurna da li taj savjet vrijedi za svaku vrstu vježbi (vjerojatno ima nekiih stanja kod kojih baš treba kontinuirano raditi), ali kod nas je funkcioniralo dobro.
U vrijeme kad smo mi vježbali, ja sam doskočila svom starijem tako što smo imali naizmjence vježbe i masažu. Masaža je bila posebno omiljena (oba moja sina to obožavaju, ne samo onaj koji je vježbao) pa smo ponekad masirali umjesto vježbanja, a onda masirali NAKON vježbanja, tj. vježbanje je bilo preduvjet da dobiju masažu. Moj mlađi je rado vježbao s nama (i danas to radi) iako nije uopće trebalo. Godilo mu je... Svašta smo radili, eksperimentirali, cirkusirali, RADILI OD TOGA IGRU I ZABAVU (ali i priuštili si pauze ponekad). Najbolja motivacija je kad dijete samo osjeti napredak, pa otpor vježbanju popusti... Aliiii treba do te faze doći. Obično to bude u trenutku kad mislimo da nam je svega dosta.
Isti pristup "napraviti igru od obveze" koristili smo ne samo za tjelesne vježbe, nego i za logopedske vježbe i vježbe za slabovidno oko. Kad već moramo - onda treba iz toga izvući najbolje što se može... Vježbe uz muziku (Neno Belan
- morala bih se čovjeku zahvaliti, jer su nam njegove pjesme bila zvučna kulisa za puno puno vježbica), pa kasnije brain gym pa ples pisanja... ne znam što sve nismo radili onak, iz cirkusa, samo da nam bude motivacija za ono što moramo.
Najbitnije je izbaciti iz glave osjećaj krivice ako si povremeno priuštimo pauzu... I sretno! Moje dijete danas vježba nešto drugo (harmoniku
, mlađi brat također) a vježbe po preporuci fizijatra napravimo onak, usput i ne doživljavamo to kao vježbanje.
-
Zaboravih napisati - otpor vježbama koje ne radimo doma ponekad su problem, ali o tome treba porazgovarati s osobom koja radi vježbe s djetetom. To su educirani ljudi, znaju sve trikove...
Nama je najveći problem bio privoljeti dijete sjediti 2x30 min mirno i buljiti u jednu točku (vježbe za vid). Ni danas ne znam kako smo izdržali i dijete i ja/mm. Pao mi je kamen sa srca kad je to bilo gotovo, ali se isplatilo...
-
Ma mi smo probali sve trikove i pjesmice i crtiće i knjigice, i braco je skako oko nje to je palilo jedno vrijeme. Ali ovo sad je stvarno koma. To nije lagano protestiranje i odbijanje kakvih je do sada znalo bit i koji bi se za kratko vrijeme riješili ovo je divljanje, bacanje, histeriziranje na bilo kakav pokušaj istezanja, vježbanja u igri. Čim ju bilo koji moj pokret dok se ona igra podsjeti na vježbanje to je koma. Probala sam ju i ja doma pustit na miru, pa da vježba samo kod teta, ali ni to nije palilo.
Čak nam je i teta rekla da vježbanje kod takvog otpora nema smisla jer se ona baca na sve strane i ništa se ne može napravit. Kaj je najgore ona opet grozno hoda na prstima, mišići su joj opet svi pokočeni, sve kaj smo uspjeli napravit opet je palo u vodu.
Ja sam joj često znala i leđa masirat i nogice al sad čim krenem je bacanje. Ne prihvaća apsolutno ništa a termin za kontrolu kod fizijatra smo dobili tek 19.01.2010.
Zato sam i otvorila ovaj topik da tješimo, da vidim da nije samo kod nas tak i da podijelimo trikove kak ih ipak dobit na vježbanje.
Pusa svim malim vježbačima a i onim većim
-
-
Mi smo vježbali do godine dana, sada više ne.
Malčice ima rasutu pažnju pa ćemo vježbat koncentraciju kad stignemo na red.
Nego htjela sam reći, da jaaaako ovisi o terapeutu koji radi s djetetom.
Ako nema dobar kontakt, možete sve to objesit mačku o rep. Djete će odbijat i točka.
Roditelj kao terapeut je druga stvar, kako nas klinci "muljaju" za druge stvari, tako i stim.
Nego palo mi je na pamet, a da vježbate u kadi, ako djete voli brčkanje?
Em, topla voda opušta, a moglo bi biti i zanimljivo... Normalno ne sve vježbe, već one izvedive.
-
Mi smo također vježbači.....kod nas je upalilo samo ako smo "umjesto idemo vježbati" koristili izraz "idemo malo masirati noge" + što sam morala izmišljati igre kroz koje bi vježbali.
Znam kako je to kada pucaš po šavovima...ja sam imala jednu takvu fazu ali ne zbog nevježbanja nego zbog nenapredovanja.
Nadam se da ćete ubrzo naći način kako je pridobiti na vježbanje.
-
Potpis na lasicu, mislim da stvarno moze bit stvar u fizijatru. Malac nije imao neku tesku dijagnozu i vjezbali smo dok je jos bio mali, ali kad sam ja sama vidjela da su mu te vjezbe pomogle kolko su mogle i da dalje pomaka nema, potrazila sam drugo misljenje koje je bio - vise ne treba vjezbati!! I eto, nismo vise vjezbali, on se razvija bez problema.
I ne, moj savjet nije prestat s vjezbama, samo, ako mislis da je potrebno, promjenit fizijatra.
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma