Najprije isprika Mamasiti i Tridesetri ako sam im pobrkala imena. Događa se. Pisala sam na brzinu, a znala sam ako ne odgovorim odmah, da cu vjerojatno na to zaboraviti ili neću stići.
I da se odmah ogradim, ovo št slijedi, odnosi se samo na situacije kad mama govori jezik koji je i njoj strani u zemlji u kojoj taj jezik nije većinski jezik. Važno je to znati jer je na ovome forumu bilo i puno drugačijih priča i mnoge se ne mogu poistovjećivati. U dvojezičnosti važne su i vrlo male razlike (npr. kako govore djedovi i bake, kakav je djetetov odnos s osobama koje govore određeni jezik, kako se okolina odnosi prema tome jeziku i sl.)
Dakle, ništa zapravo ne može ozbiljno škoditi. To su male spužvice koje puno toga mogu podnijeti. Možete pokušati što god želite. Pitanje je hoće li koristiti. A ako ne koristi, čemu se s time gnjaviti. Jer svatko tko je probao, zna da je teško držati jezike odvojenima, a pogotovo u situaciji kad vam samima zapravo nije najprirodnije govoriti strani/drugi jezik.
Razlika je između čitanja i pjevanja što ne zahtijeva od djeteta "aktivnu" uporabu jezika. Ono će ponavljati i naučiti te priče i pjesmice, ali to nije isto kao i jezična proizvodnja, dakle, samostalno stvaranje rečenica. No, može joj pomoći tako što će već sada biti izložena stranom jeziku i to joj omogućava da ga kasnije brže i lakše uči, pogotovo što se tiče izgovora. Naravno, pri tome je jako važno kakav je vaš izgovor. Jer ako ste vi jedina osoba od koje dijete čuje engleski (ne ubrajaju se televizija i sl.), kakav je vaš, takav će najvjerojatnije biti i djetetov izgovor (ne vrijedi onda kad okolina govori tim jezikom).
S time u sladu, naravno da engleski možete pretvoriti u neku vasu igru. Ali nek vam to bude igra bez ikakvih opterećenja.
Ima još jedna stvar na koju sam posebno osjetljiva kad je riječ o mamama (ne toliko tatama; priznjem da se tu pomalo priklanjam stereotipima) koje pokušavaju s djecom govoriti jezik koji im nije prvi i/ili materinski. Naime, osim i ako i sami niste pravi dvojezičar s približnom jezičnom kompetencijom u oba jezika (a čak i tada je upitno), nikada ne možete na stranom jeziku biti toliko topli, nježni i prisni sa svojim djetetom kao na jeziku koji vam je prvi. Samo na prvome jeziku znate tepati i govoriti djeci bliskim jezikom i sve drugo su samo blijede kopije toga. U literaturi se taj jezik naziva maminski i svojstven je upravo mamama (premda ima i iznimaka) i njihovom govoru na prvome jeziku. Kad kažem tepanje, tu ne mislim na uporabu dječjih, iskrivljenih riječi nego na drugačiju boju i visinu glasa, brzinu govora, česta ponavljanja itd.
U cijeloj priči postoji još jedan mali problemčić. Kaže literatura da je najgore od svega u dvojezičnim situacijama miješati dva principa. Treba se odlučiti ili za jedan roditelj-jedan jezik (preporuča se) ili za jedna situacija - jedan jezik (manje prihvaćeno). Naravno da uvijek možete naći primjere u praksi gdje je bilo drugačije od pravila, a da su djeca "sasvim dobro ispala", međutom, ovo su sve preporuke kako dobiti ono najbolje od dvojezičnosti (uz što manje problema, iako su se mnogi uvjerili da je dvojezični odgoj sve više nego jednostavan).
I sad još odgovor Mamasiti. Situacija kakvu opisujete je više nego idilična. Samo pokušajte biti dosljedni. Za potpun odgovor nedostaje mi podatak gdje živiti, ali recimo da ste u Hrvatskoj. U tom slučaju, rekla bih da formalno učenje engleskoga nikako neće škoditi, jer očito vas dvoje niste izvorni govornici engleskoga. S druge strane, ne trebate ni žuriti, jer će vaše dijete stvarno puno naučiti od vas (barem pasivno) i dugo će biti ispred jezdnojezičnih vršnjaka. Možete čekati i do škole, pa nek uči engleski kad i ostala djeca, a u 1. razredu umjesto engleskoga možete, ako postoji mogućnost, izabrati neki drugi strani jezik (praksa pokazuje da je višejezična djeca laške uče i usvajaju nove jezike, pa im ni četiri jezika nisu problem).
Kratko za kraj, što god odabrali, morate znati da u određenoj dobi djeca stvarno miješaju jezike. Kod neki traje duže, kod nekih kraće. To je najteže vrijeme za roditelje, posebno za bake i djedove i okolinu. Ali ne treba popustiti pritiscima, jer se stvari na kraju poslože, obično još prije polaska u školu.
Nadam se da sam odgovorila na pitanja. Ovo je neiscrpna tema o kojoj bih ja mogla još dugo pisati, ali možda nisam svima zanimljiva pa bolje da sad stanem.