Nekih davnih dana, dok sam jos razmisljala o nekom hipotetskom djetetu koje bi, u hipotetskoj situaciji bilo biliingualno (zapravo, muz je cijelo vrijeme konstanta), ovo mi je ostalo kao neki najbitniji lajtmotiv.
A onda sam puno citala, puno ispitivala i jos vise upoznala bilingualne i multilingualne obitelji i shvatila da to zapravo uopce i nije tako bitno, a prema nekim knjigama, cak i nebitno. Bitna je izlozenost jeziku i cinjenica da onaj tko jezik govori taj jezik i zna (po mogucnosti da mu je materinji).
Moje dijete, s nepunih 17 mjeseci, govori dvadesetak rijeci, vecina kojih je na engleskom. Ne cudi me ni najmanje jer su te rijeci, sve redom, puno lakse pamtljive, a da ne pricam izgovorljive. Zasto bi, u samom pocetku razvoja govora, govorio knjiga kad moze reci book, ili ball umjesto lopta? U isto vrijeme, savrseno razumije oba jezika, tj. cini mi se da hrvatski razumije bolje. U vrticu (engleskom) puno rade i na baby sign languageu tako da se sve vise koristi i tim. Kad smo sami, ja govorim iskljucivo hrvatski, kad smo s tatom, uglavnom iskljucivo engleski, a u ostalim situacijama se meni, uglavnom, ne da prevoditi svijetu oko nas pa i ja govorim engleski. Ne vidim da mu to imalo smeta. Tu je jos i moja rodbina koja na vise-manje dnevnoj bazi, a preko Skypea, govori hrvatski.
Tako da, i iz vlastitog iskustva, a i iz svega sto sam citala ili vidjela, neka teska konzistencija nije potrebna. Bitna je samo izlozenost.





Odgovori s citatom