Citiraj dille prvotno napisa
Nasa iskustva s bilingualizmom su porazavajuca. Jednostavno, postoje djeca koja se ne snalaze u dvojezicnoj sredini i za njih je u pocetku bolje koristiti iskljucivo jedan jezik - onaj koji ce djetetu biti potrebniji. Kad malo narastu, iza neke 3 - 4 godine, moze se uvesti i drugi jezik.
Dijete od MM-ove rodice je ucio dva jezika odjednom po rodjenju, i to se kod njega pokazalo kao preoblem. Sa nekih 2 ili 3 godine, nakon sto se mjesecima sluzio sa oba jezika, zasutio je. Nije izgovorio niti rijec vise od pola godine. Kad je progovorio, sve je opet bilo normalno, kao da tog prekida nije bilo.

Ne moram ni pisati koji je to strah i panika bila, nema logopeda i psihologa u blizoj i daljnjoj okolici kod kojeg nisu bili: ispalo je na kraju da je to malenom bilo previse, i da se obrani od toga, on je zasutio. Nikakvih posebnih terapija nije bilo, samo su prestali sa dvojezicnim govorom u njegovom prisustvu. Odabrali su jedan jezik koji mu je materinji, i samo su s njim komunicirali. Kad je djecak ponovno progovorio, govorio je tim materinjim jezikom, a poslije, polako, s ponovno presli na drugi jezik.

Njemu je materinji hrvatski, a drugi jezik mu je talijanski. Isao je u talijanski vrtic, i u skoli ima neku kombinaciju hrvatsko-talijanskog jezika, i sad je sve super, mali savrseno govori oba jezika.

Ne treba generalizirati, djeca mogu ovo i ono. Svako dijete je razlicito u svojim mogucnostima, nekad su nasi prohtjevi prema njima mozda i preveliki.