užasno me sram pisati na ovu temu, ali... pili mi kaficu rano ujutro, društvance od nas pet - šest, i pričamo o preslatkoj nam dječici i o tome koliko neke situacije znaju biti teške. od nas 5 nas 4 smo svoju dječicu više puta mlatnuli po guzi, jedan tata samo jednom u 4 godine. i pričamo kako smo se u tim momentima osjećali odvratno, ali to se obično događa uslijed premorenosti i bezbroj ponavljanja po stoti put. ja se potpuno slažem sa teorijom da se djecu ne smije tući, pročitala sam hrpu knjiga u nadi da ću naći odgovore koji meni trebaju, no činjenica je da svugdje nailazim na teoriju - kako odgoj treba izgledati, a ne kakav uistinu jest. zanimljiv je jedan razgovor između mene i mog djeteta kad me pitao; mama, što čitaš? Čitam knjigu "Kako odgojiti djecu bez vikanja". A zašto onda vičeš na nas a čitaš tu knjigu? - Zato što si ponekad ne mogu pomoći, osjećam se užasno bespomoćno kad vi divljate i kao da ne čujete što vam ja govorim,ili kad vas molim nešto, a vi apsolutno ne reagirate...
molim za malo istine, ne demagogiju, teoriju, savjete, zanima me kako se vi nosite sa čarima odgoja svoje djece, što kad ne znate što napraviti, ili ćete mi reći da znate uvijek?