Evo, da i ja dodam rečenicu, dvije... Prva trudnoća s Mihom mi je bila doslovno savršena - bez simptoma, bez komplikacija, bez ičega. Porod nije bio baš bajan, no sve je prošlo za 5, mali rođen s APGAR-om 10/10. Zbog stridora smo zadržani tjedan dana umjesto tri, ali to je bila sva trauma.

Iako sam oduvijek tvrdila da ću imati troje djece ili barem dvoje, dugo, dugo mi nije bilo ni na kraj pameti ponovno razmišljati o trudnoći. Točno se sjećam da s njegove dvije godine tako nešto nije dolazilo u obzir, posebno zato što sam ga do drugog rođendana dojila, pa je spavanje izgledalo kojekako. Sve to mi je stvaralo zbrku u glavi - grižnja savijesti, strah od biološkog sata (u smislu - za prvo nam je trebalo toliko vremena i pobačaja, koliko će trebati za drugo?), nedostatak volje, želje... Totalni kaos emocija.

I onda je negdje napravilo "klik". Činjenica je da Gabrijelu nismo planirali i baš smo se u toj fazi svađali (eh, i to se može desiti u braku ), ali nisam se više niti bavila s time "što bi bilo kad bi bilo". S Mihovilom je postajalo sve lakše, sve više je razumio, šetnje su bile pravi užitak, adaptirao se na vrtić, a ja sam, valjda, napokon prestala biti kronično premorena i prestrašena. Kada je test pokazao veliki, debeli +, znala sam da sam apsolutno spremna za reprizu. Ova trudnoća nije bajna kao prošla (iako potpuno zdrava i bez komplikacija, ali fizički teže podnosim), ali je lišena svake panike, straha... i iluzija. Znam što me čeka nakon poroda i spremna sam.

Ali da bi do toga došlo, treba pustiti vrijeme da odradi svoje i doooobro se naspavati