Kosjenka, dijete je pred kraj osnovne škole?

Meni je to bio najteži period do sada, što se tiče odgoja, a nisam ni blizu imala stresnu obiteljsku situaciju niti je bilo korone u to vrijeme.

Što se slatkiša tiče, potpisujem čokoladu - šparno kupovanje je jedini način, ne samo za djecu, nego i za mene (kad je stresna situacija, prvo ću posegnuti za sladoledom, tako da dobro razumijem djecu kad naprave to isto). Ono što je pomagalo je pokazivanje razumijevanja i dobar primjer. Moji znaju da slatkiši i grickalice ne smiju biti u kući. Ja baš ne posežem za čokoladom, ali recimo čips mi je porok i ne smije ga biti doma, kao ni sladoled. Kupim svakom kornet komada 1, a sebi komada 0. Moja djeca znaju moje slabosti. I danas stariji sin kaže "nosi bajadere na posao, jer ako ostanu doma (dobili smo kutiju) požderat ćemo ih sve i imati lica puna prišteva"...

Što se tiče ekrana - nema zapravo pomoći, osim da s djecom razgovaramo i da im osvijestimo koje su loše strane svega toga. Moji sinovi i danas provode puno vremena pred ekranima, s velikom vjerojatnošću da će toga biti i više, jer im je to struka - sadašnja i buduća.

Jedino što smo mogli napraviti je osigurati dovoljno kretanja, koliko se dalo. Dok su dorasli do rame za odrasle, nabavili smo im pristojne bicikle. Stariji ga danas relativno rijetko vozi, jer fizički nema vremena, ali je tijekom srednje škole imao društvo i za to - isplatilo se. Vozi ljeti, kad stigne. Mlađi vozi bicikl cijele sezone, često i s voljom. Sad na faksu imaju aplikacije umjesto tjelesnog, pa to uključi kad ode u radioamaterski klub (sa istočnog dijela Zagreba skroz na Jarun po nasipu) i eto kretanja i bodova...

Još o zabrinjavajućim trendovima općenito - ono što je jedino pomagalo je da ne kvocam, ne prijetim (iako mi nije uvijek uspjelo) nego da s njima razgovaram "kao s odraslima", od najmanjih nogu. Ufff, budući da su bježali od tih razgovora, znala sam si "napraviti priliku", tj. strpati jednog po jednog u auto i tijekom 100 km vožnje do bake i dede razgovarati onako općenito, o svemu... Štajaznam, požaliti se iskreno kako me boli glava i oči nakon cijelog dana na računalu. Pitati kako se oni osjećaju... Ispričati problem na poslu pa usput pitati ima li kakvih problema u školi, ne njihovih nego tuđih... Bolje su reagirali ako su bili sa mnom 1:1, nego ako su bili obojica istovremeno, pa sam gledala da im osiguram to privatno vrijeme. S vremenom sam postala prava lisica u traženju "pogodnih trenutaka" za razgovore. Mlađi je odlično reagirao na pitanje "Što bi ti napravio da si na mom mjestu?"

Kad sam već gore spomenula radioamatere - eto, upravo to mi je spasilo glavu od situacije u kojoj si ti sada sa sinom. Zapravo, nisam zaslužna za to, nabasao je na njih u srednjoj školi. On je prije visio na ekranima, igrao neke grupne igre i koještarije pred kraj osnovne škole. To je bilo neizdrživo. Dolazilo mi je da ga fizički premlatim, ozbiljno... Na sreću, dijeli sobu s bratom pa nije bilo noćnih cirkusa. Upis u srednju školu bio je prekretnica. Čovjek se našao u tome što radi. Osim toga, budući da su ljeti voljeli ići na glazbene radionice ili filmske radionce u Kraljevicu, obično bih time mahala kao crvenom zastavom - na kamp idete samo ako je sa školom i doma sve u redu. To je bila dobra udica, ali za moju djecu. Razmisli što tvoji vole, a da je izvan okvira škole... Možda bi nešto moglo poslužiti kao motivacija. Ne znam što ima u vašoj osnovnoj školi, ali ako ima kakvih slobodnih aktivnosti tog tipa - možda bi pomoglo...

***
Inače, ako budeš i dalje zabrinuta, pokušaj se posavjetovati sa stručnjakom.
Nemam iskustva, ali svojevremeno se na forumu spominjalo ovo savjetovalište:
http://www.tesa.hr/projekti/telefon-...holosku-pomoc/
Djeca se mogu i sama njima javiti - ima savjetovalište za mlade: http://www.tesa.hr/projekti/savjetovaliste-za-mlade/

***
Sve će se to riješiti. Djeca rastu i odrastaju brzo... Sretno!