Tata kao prvo, zavidim tvojoj ženi na tvom trudu. Moj me muž samo patnički gledao i govorio mi da odustanem, nikad se ne bi sjetio negdje potražiti pomoć.

Ja sam prolazila slično pa ću samo ukratko, mislim da ti je već dosta sve čitati.
Prvi mjesec sam dojila uz adaptirano. Osnovni problem su mi bile ragade i položaj pri dojenju. Odustala sam od svih položaja i prepustila se ležećem koji je trajao do nedavno. Najmanje muke a ruke su slobodne. Za ragade (e tu mi je mužu ljekarni našao nešto super super i za to ću mu uvijek biti zahvalna), kada su se zaliječile mlijeko je krenulo puno jače. Ako tvoju ženu još muče, pitaj me na pp pa ti pošaljem ime proizvoda, mislim da ne smijem ovdje pisati po pravilima foruma.
A učestalost podoja prije nego smo se normalizirali. Bilo je dana kad sam mislila da niti ne živim, dojila je svakih sat i po, i to po 30 minuta na svakoj cici. Samo sam se prebacivala s boka na bok i bila zahvalna kad bi malo odspavale. Tako da ako mali plače, uvijek neka pokuša ponuditi cicu, ako nije od gladi opet bi se mogao smiriti.

A za grčeve, moj savjet je da ne pokušavate baš ništa davati. Mi smo pokušali sa nekim kapima, ali odustali smo nakon par dana jer nismo htjeli sve te otrove davati maloj. Uvijek smo se smijali da ćemo nakon grčeva promijeniti kauč. Naime najbolji lijek je bilo što je više tresti, i to onako jako. Ja bih sjela na kauč sa njom u rukama i skakala. Kad bi se umorila preuzeo bi muž, ponekad smo skakutali i po kući. To drmusanje im nekako smiri grčeve. Kod nas bi se čak desilo da urla urla, mi skačemo, i onda ona prdne i prestane plakati. Bole ih crijevca jadnici jer nisu još dovoljno jaka. Dan danas se svi skupa smijemo kad prdne, to nam ostalo od onih dana.
Puno puno sreće tebi i tvojoj ženi, samo debeli živci i puno dobre volje.