prekrasan doživljaj
 |
|||
|
|
|||
prekrasan doživljaj
Ganuta sam...ljepotom i inteligencijom prirode u nama.
Beba se sama rodila, ali MAMA je znala kako tome ne smetati i kako zaštititi bebu da netko drugi ne ometa njen dolazak na svijet.
Hvala, frajerice 8)
predivno
Predivna priča!
stvarno je teško riječima opisati
predivno, prekrasno
ne znam koji dio mi je ljepši, koja snaga, jednostavnost
koliko detalja si bila u potpunosti svjesna i uživala u njima
fakat budiš želju za takvim iskustvom
Ah, priča s poroda u kojoj nema cimerica, bezobraznih sestara, mita doktorima, veza...samo beba i njezini, je li to moguće, ljudi moj?
Trudna sam i hvala ti na ovoj prelijepoj priči
Hvalaa!srecica prvotno napisa
Hvala ti sto si ovo podijelila sa nama
predivno predivno predivno
Prrrrreeeeddddiiivnnnnnnnnnnnnnooooooooooooooooooo oooooooo!
moram spremit ovu pricu za svoju snahu i kcer, jer je moja mama mene rodila doma, pa mogu i one, a ne dva CR ko ja
Re: I opet u intimi naše zeleno obojane spavaće sobe
čestitam
voljela bih pročitati i njegovu stranu poroda, da pripremim svog muža
fantasticna prica
Cestitam
predivna, nadahnjujuca prica!!
prekrasno!
Re: I opet u intimi naše zeleno obojane spavaće sobe
mislim da je ovo iskustvo neponovljivo- malo biće koje je još dobrim dijelom u tebi daje ti znak da je sve ok, normalno i kao da ti govori: daj mama ajmo dalje....samo zato što je kihnuo...
zamišljam tu sliku i totalno me očarava...i sve ostalo naravno...
ja bi ti spomenik digla...svaka čast, kakva hladna glava, moć upravljanja mislima i situacijom, kakva koncentracija, kakvo prepuštanje diregentske palice bebi...ma prekrasno
divno je
Re: I opet u intimi naše zeleno obojane spavaće sobe
Što si čisto fizički osjetila u rodnici i međici?
Da li si osjetila bol, pečenje?
Vrlo rijetko relax priča, nekako puno priča ima dozu uzbuđenja, ono šta bi bilo kad bi bilo, ali tvoja, vau!
Samo, sad znam, biću tužna ako ne rodim kući!
aaaaaaaaaaaa
Re: I opet u intimi naše zeleno obojane spavaće sobe
Kad je glavica u prvom naletu nahrupila sam na međici osjetila prilično zatezanje (no to je bio tek mali komadić glavice i vjerojatno se i moja međica iznenadila kad je glava odjednom nahrupila na nju još "skupljenu") i to zatezanje me podsjetilo da: (1) bebi ponovim molbu da ide polagano, (2) ne tiskam ako mi tako moj mozak kaže, a ne i tijelo i (3) da se opustim i propustim bebu van (tzv. sit back and enjoy the ride). Iste sekunde je zatezanje prestalo i dalje nisam osjetila ništa neugodnoga. Više sam bila pod dojmom snažnog osjećaja "rastezanja", onako kao kad uspijevaš napraviti nešto što ti se čini gotovo nemoguće (npr brzo trčiš i vidiš da će ti tramvaj zbrisati, pa potrčiš još brže i sam sebe zapanjiš kako uopće možeš tako brzo trčati i kako ti noge brzo lete, ali eto trčiš i ne djeluje ti nemoguće niti teško..).
Što si čisto fizički osjetila u rodnici i međici?
Da li si osjetila bol, pečenje?
Bila sam "spremna" i na orgasmic birth, ali eto ništa
Nije to to. Kao da se radi o sasvim drugom otvoru. Ugodno je i senzualno i veličanstveno snažno, ali ni blizu seksualnom osjećaju.
Re: I opet u intimi naše zeleno obojane spavaće sobe
Ma zapravo ti je to skroz obrnuto. Najveći dio "misaonog procesa" sam ja odradila unaprijed, ko što rekoh na početku priče, već godinama mi se slažu kockice u glavi, mislim da prvi porod ne bi tako doživjela da je slučajno završio neaisitirano.. Ovako sam puno toga znala i zapravo već isprobala jedan sasvim prirodan fiziološki porod (koji je, po mom mišljenju, nešto sasvim drugačije od vođenog i dirigiranog). Imala sam puno povjerenje u žensko tijelo (moje tijelo) i majku prirodu koja je evolucijom sam čin poroda dovela do savršenstva. I također, imala sam povjerenja u prepuštanje "posla rađanja" primitivnom dijelu mozga, pa se nisam borila protiv toga kad se onaj pametni dio htio isključiti (a nije bilo nikoga oko mene da ga onako pošteno pokrene, kako često u bolnici znaju npr pitanjem adrese stanovanja ili zanimanja).
Tako da je ovaj porod zapravo bio sklop okolnosti u kojima sam, zbog potpunog povjerenja u sebe i proces poroda, dozvolila jednom dijelu mozga da se isključi i prestane se petljati, a drugom dijelu mozga da dirigira mojim hormonima i instinktima. I to je to
predivno, predivno!
i porod i prica su revolucionarni 8)
najradije bi ovo isprintala i dijelila okolo svaki dan iducih deset godina
mada,
Predivno
Ma trebalo je pisati meda, ali tek sad vidim tipfeler (nastao pod utjecajem tipkanja jednom rukom, u drugoj je bio Lovromada,
I zahvaljujem svima na čestitkama i stvarno predivnim komentarima
predivna prica
prekrasna priča koja me ostavila bez riječi.
razmišljam o tome i toliko sam ..... jadna jer je zapravo privilegij roditi doma.
Svaka čast na hrabrosti i što vam je uspjelo.
Moja je želja isto roditi doma ali s obzirom da nemam podršku od mm onda je to u startu malo teže i gotovo pa osuđeno na neuspjeh. Ali ne krivim njega ni najmanje.
U pozitivnom smislu zavidim svima koje su imale divan porod kod kuće i kad čitam te priče uvijek čitajući zamišljam sebe u tim radnjama koje vi opisujete.
Pa istina, trenutno je to privilegija - i baš se zato nemoj osjećati loše!
I zato priče i jesu tu, pogotovo one lijepe
pa samo u tim se i zamišljam - i to samo kod poroda kod kuće, u svim drugim pričama zamišljam osobu koja je priča.
Baš bih voljela roditi doma....
ja sam tako opcinjena pricom da mogu samo napisati prekrasno
još jednom ti čestitam! stalno mislim na tvoju priču i onaj neodoljivi dio o kihanju!
cestitke
Dala si mi puno materijala za razmišljanje.
Čestitam na bebici i prekrasno si pretočila u riječi to čudo života.
prekrasno
Mene je zadivilo saznanje da trudovi prirodno prestanu kad se nakon rodenja glavice beba treba zaokrenuti i beba se zaokrene samostalno. I tvoj porod je potvrda da tijelo samo tiska i ne treba mu navijanje sa tribina. Zbilja bravo!
Da, viš, nisam uopće razmišljala o tome! Ali to vjerojatno ovisi i o veličini bebe, odnosno mogu zamisliti da kod manjih ili normalnih beba, kod kojih se niti to okretanje ne primjeti toliko značajno, da niti nema potrebe za "pauzom". Ustvari, mislim si da možda u svim porodima stanu trudovi kad izađe glavica, a pošto većina beba izađu skupa s glavom nema potrebe da ponovno trudovi počnu, kao što je to bio slučaj kod mojeg malog golijata
A viš, sad mi je palo na pamet da sam možda zato morala imati tako velike bebe, da jasnije primjetim sve korake u porodu. Neka bebica koja samo izleti u istom trudu jednostavno ne ostavi mami priliku da doživi ovo što sam ja..
I kad sam već tu, da podijelim s vama moja današnja razmišljanja.. Shvatila sam da mi čak niti ovaj porod nije bio u potpunosti prepušten mojim instinktima. Naime, tamo negdje nakon što su bebi izašle ruke mislim da sam (nažalost) prepustila jedan dio poroda svom mužu. Konkretno, bila sam svjesna da on odostraga prati kako beba izlazi i da će ju on "uloviti", pa sam mu prepustila i uzimanje bebe i njezino polijeganje na krevet, on ju je promasirao da diše. A ja sam to vrijeme kao začarana čekala. I do danas nisam vidla niš neobično u tome. A onda mi je sinulo, da ga nije bilo u sobi, ne bi se mogla "prepustiti u njegove ruke", već bi imala priliku sama prihvatiti bebu, sama ju promasirati da prodiše.. Pih. Eto, čak i ovakav porod može završiti sa prepuštanjem odgovornosti nekome drugome..
a nis, onda za koju godinu jos jedno
pa da doma imam pravi
ps vidi mi potpis
kad gledam prošli post, brinem se da me netko ne shvati krivo.. ja naime cijelu prošlu trudnoću govorim kako si ne mogu zamisliti da mi je to zadnja (jelte mm i ja prije trinajst godina ugovorili troje..) i da ne mogu vjerovati da će mi to bit moja zadnja beba. obožavam trudnoću. obožavam porode. i obožavam bebe. ma i djecu, naravno
al onda se desi da mi trudnoća bude ful naporna jer uz trbušinu imam i ful aktivnog divljaka od godinu i pol, porod bude zanimljiv jer nam stiže još veća beba u još kraćem roku, a šećer na kraju, mali Lovro je toooolko zahtjevan da si trenutno ne mogu zamisliti da bi ikad poželila još jednu bebu
pa zato takva reakcija. i objašnjenje. da me roditelji četvorki ne pošalju v-r-i-t
Aqua...vračam se na okretanje glavice koje je išlo između trudova i u jednoj fazi rekla bi tvog kratkog odmora od trudova.
Baš taj momenat me je uvijek zanimao i nekako su mi svi odgovori bili neprihvatljivi...i tvoj odgovor da pretpostavljas da je velicina djeteta bila odgovorna za ovo kraljevsko okretanje glave u pauzi mi je opet dalo za razmisljati...
....mislim da bi (ograniciti cu se na dozrele bebe s normalnom porođajnom težinom) bebe bez obzira na velicinu imale istu šansu da u pauzi okrenu glavicu kada žena ne bi svjesno tiskala svojom voljom prije i poslije, nego bi se prepustila samo tiskanju svog tijela...
...evo što čitam u jednoj popularnoj primaljskoj (njemačkoj) knjizi...a i mislim da se to događa kod večine sadašnjih poroda, dakle čitam uputu primalje rodilji kad se glavica rodila:"NE TISKAJ!"...a meni se odmah postavlja pitanje "TKO JE TEBI AQUA REKAO NE TISKAJ?" ili bolje rečeno "TKO JE TVOM TIJELU REKAO NE TISKAJ?". Koliko vidim po tvom opisu ti si se držala onoga da ne tiskaš mimo volje svog tijela, ispravi me ako griješim?
Ne znam koliko sam jasna međutim mislim da je kod tebe babica došla na vrijeme, definitivno bi ti sa svojim uputama pošemerila ovaj momenat jer bi se ti oslonila na nju, a ne na sebe...a taj momenat je bio fakat znacajan... s obzirom na veličinu bebe...
Andrea Robertson je o ovome govorila na svojoj zadnjoj radionici u Zagrebu. Stvar je u tome da se kod ničim uznemiravanih / nedirigiranih poroda nakon tranzicije (tj. između trudova za otvaranje cerviksa i trudova za istiskivanje bebe) dogodi "zatišje", vrijeme bez trudova. To je vrijeme prirodom uređeno da se žena odmori između dva velika napora a dijete se stigne okrenuti, tj. namjestiti zahvaljujući mišićima dna zdjelice. Međutim, izvana se čini da porod u tom trenutku stane, odnosno "nazaduje" pa se često dogodi da tada kreće "navijanje" ili "potreba" za Kristlerovim hvatom.
Samo dobro upućena primalja može razlikovati ovo normalno i nadasve potrebno mirovanje u porodu od patologije u kojoj beba ne izlazi zato što je prevelika ili toliko krivo namještena da ne može sama izaći.
Nakon zatišja obično ponovno krenu trudovi za istiskivanje bebe te kasnije za istiskivanje posteljice.
Mislim da su cure mislile ne na ovu pauzu između otvaraja i početka izgona, nego na pauzu kad izađe glavica, i čeka se tijelo.
Što se tiče "pomaganja" djetetu da se zarotira u tom trenutku, nekako mi se čini da najaveći broj babica (čak i s najprirodnijim pristupom) radi rukama tada.
Ne znam koliko je to često zaista potrebno.
Nadam se saznati
( Ne vjerujem onom tko kaže apsolutno nikad. Apsolutisti su mi neuvjerljivi
Sto se zatisja tice, ja se sjecam istog takvog momenta, iako je bilo u bolnici. Sjecam se momenta u tiskanju, mislim da je bilo kad je Robiju izasla glavica al nisam sigurna, kad sam stala i jednostavno bila u nekom transu, mirna, bez potrebe da tiskam, nekako blazeno, dok nije dosao poriv ponovo i kad je Robi u potpunosti izasao.
Al poslije su mi rekli (i primalja i mm) da su se bili zabrinuli kad su me vidli u tom momentu, u tom nekom mirnom stanju, sa zatvorenim ocima, a ja cak mislim da sam ih i cula s tim nekim zabrinutim komentarima, al negdje u daljini, van mog svijeta.
I nisam nikad dosad mogla objasnit taj moment, do ove diskusije. Bas me zanima jel povezano s ovim momentom o kojem aqua i samaritanka pricaju. Necu nikad znat al lijepo je znati da je mozda bas tako i trebalo biti (a ne da su mozda tijelo ili mozak zakazali).
prekrasna priča o prekrasnom porodu!!!
PS
i mene je bilo strah dok sam čitala
Paklenica točno si mislila.....to je taj momenat...makar postoji i taj o kojem govori argenta i podcrtava gđa Robertson čija predavanja sam slušala 2007, a mislim da je taj "prvi" odmor baš kao i ovaj "drugi" koji je puno kraći uvijek stvar intuicije. Problem je što mnoge trudnice iz neiskustva, a i nedovoljno dostupnih informacija o ovim momentima ne znaju ni same što se događa. Prepuštene "vođenju" poroda stručnom osoblju ne slušaju svoje tijelo, a i kako će kad imaju sugestivne upute izvana i onda se niti stručno osobljene ne može osloniti na intuiciju trudnice....i tako nastane međusobno nepovjerenje...
Ancice prvo bok nakon 100 godina, drago mi te je čitati i to što kažeš da si osjetila mislim da je to to o ćemu priča Aqua...
...ja nažalost o tome ne mogu pričati da sam to osjetila jer sam svjesno tiskala... pa me je primalja ekstra zaustavila da beba okrene glavicu....što sam i učinila...mislim da ne bi možda zbog svjesnog tiskanja osjetila tu pauzu...tada na nju nisam ni računala...
Zanimljiva tema, puno razmišljam o njoj, ali rijetko kad imam slobodne ruke pa ne odgovaram..
Ja sam uvjerena da bi porod trebao baš tako izgledati, s pauzama da se beba okrene (pošto prvo izlazi glavica kroz zdjelične kosti gledajući u jednom smjeru, a zatim van gledajući u drugom, pa se onda opet rotira s glavicom vani da se i ramena okrenu u dobrom smjeru). Tako da mi zvuči logično i da su dvije pauze.
Ali si mislim, onaj osjećaj bezvremenskog stanja, blaženstva, opuštanja, prestanka svih boli, užitka, olakšanja.. (mogla bi nabrajati do sutra) kad izađe glavica je vjerojatno dobar impuls i za kompletno opuštanje mame (pa i prestanak tiskanja) pri čemu se dobije vrijeme i prilika da se beba sama zakrene kako treba. I zapravo mi se još uvijek čini logično da će kod većih beba taj trenutak biti intenzivniji i uočljiviji. Moje iskustvo: Neva (bebač br 1) je imala 4100, sića u usporedbi s braćom
Beba br 3 je imala sreću da kod njegovog rođenja u sobi nije bilo nikog tko bi sugerirao da tiskam ili tko bi ga namještao pa je imao priliku to odraditi sam. Zapravo sam nedavno poslala mail s tim pitanjem primalji, zašto je našu bebu br 2 išla okretati i zašto ju nije pustila da se sama rotira. Kaže da je u gužvi i da će mi odgovoriti malo kasnije. Možda i nema neki pametan odgovor pa razmišlja i pušta da joj stvari sjednu na mjesto.
Ali sinoć sam još nešto razmišljala. Dakle nezgodna tema, ali mi se čini da je slično. Obavljanje velike nužde. Ne znam jel to svima tako, ali ja često imam želju požuriti cijeli proces i onda kad krene gospon van, pogotovo ako je veći/tvrđi/bolnije je onda nekako poželim da to što prije završi pa tiskam da što prije izađe. I valjda je to već naučena praksa, ali bome mi treba neko vrijeme da se skoncentriram i sjetim da sam odlučila da neću tiskati u tim situacijama jer onda obično zaradim ranicu.. I tako se valjda već dvije godine svako tolko discipliniram da ne želim tiskati nego pustiti da sam izađe, sad mi već bolje ide, rijetko kad "zastranim" i pravim se pametna pa ga požurujem. I dok sam bila trudna sad treći put sam često razmišljala kako je to slično izgonu i kako će mi možda ta iskustva netiskanja - unatoč tome što je mozak to pomislio i tijelo pohrlilo ispuniti naredbu, pripomoći na porodu. I mislim da mi je pomoglo. Onaj trenutak kad je beba br 3 provirila van i ja se podsjetila da ne želim tiskati ako mi tako tijelo ne kaže - a nije mi govorilo. I sasvim je lijep i osnažujući taj osjećaj da se prepustiš nekoj "višoj sili" umjesto da pokušavaš "kontrolirati" što se događa (i onda užasnuto shvatiš da zapravo ne možeš).
I još, samaritanka pita tko mi je rekao da ne tiskam. Tu zapravo ne mogu izdržati da ne spomenem jednu predivnu primalju iz njemačke (isto za porode doma) koju sam imala priliku u zagrebu upoznati (i koja je skoro prisustvovala rođenju naše bebe, ali se beba predomislila i odlučila ostati u trbuhu još sljedeća tri tjedna, ali to je jedna druga priča koju se ovih dana također spremam napisati..). Uglavnom, ona mi je u naših nekoliko druženja više puta ponovila kako je u porodu važno da se samo sve pusti da ide svojim tokom i kako je važno da sve ide polako. Pogotovo kod velikih beba (kakvu smo očekivali da će izaći iz mog trbuha) je to još važnije. I jednostavno mi je to toliko puta ponovila: samo polako, samo polako - da su mi njezine riječi odzvonile u porodu i zato sam zamolila bebu da ide polako. Polako i nježno. I tako je i išla (eh, kad bi barem i dalje bio takav, pristojan i nježan. A ono jok. Mali gospon se stalno nešto dreči na mene, sve mu smeta i na sve se buni! Nevjerojatno! To nam je beba koja najviše vremena provodi u kontaktu samnom (premda sam mislila da je to nemoguće jer sam i prvo dvoje gotovo non-stop nosala), a svejedno je ujedno i beba koja najviše prigovara.. No ovo već ode off topic..)
I konačno, mamma san, a čega si se zapravo bojala? Ajd pliz opiši. Meni je porod kod kuće već toliko normalna stvar da ne više ne razmišljam kao "normalni i obični" ljudi..
da znas da sam i ja razmisljala isto kao ti o "nezgodnoj" temi i dosla do istog zakljucka :/
sad cekam da treci put radjam pa da mogu primjeniti taktiku
vrlo interesantno. bas sam negdje bila napisala da nisam, od svih odgledanih poroda, skoro ni na jednom vidla potpuno neometan izlazak bebe. uvijek netko cacka, poteze, nesto prcka rukama.. bzvz.
zbog toga mi je tvoj opis poroda super, jer mislim da se stvarno zanemaruje cinjenica da se beba zna roditi, a ne samo da mama zna roditi, i koliko je to dvoje vazno.
a ovo drugo.. cini se da si i ti dobila svoju ksjusu
nisam mamma san, ali kad već pitaš
pa evo, mislim da je argenta, odnosno Andrea Robertson, to jako lijepo uobličila:
kako si znala da kod tebe nije bio ovaj slučaj? kako si uspjela zadržati takvu mirnoću, dok je nas "normalne i obične ljude"Samo dobro upućena primalja može razlikovati ovo normalno i nadasve potrebno mirovanje u porodu od patologije u kojoj beba ne izlazi zato što je prevelika ili toliko krivo namještena da ne može sama izaći.
i čestitke na maloj prigovaralici
moja prva reakcija (na pitanje kako sam znala da je sve ok) je bila: pa kad se seksaš i onako ti je fino i uživaš, pa ne padne ti na pamet da je nešto krivo. ali ako ti baš i nije fino, onda ima prostora za razmišljanje i analiziranje.. no, ajmo razumno 8)
hm, pa mislim da je to ono kaj sam već pisala, kombinacija iskustva (dva poroda u džepu, od kojih je jedan već bio kućni) plus puno čitanja, razgovora i razmišljanja.
iskustvo drugog poroda me pripremilo da nakon što izađe glavica ne mora odmah izaći i tijelo (a zatim sam o toj temi još dosta razmišljala, čitala i razgovarala s primaljama). jedna primalja mi je rekla da je najduži period između izlaska glavice i ostatka tijela što je ona osobno vidjela bio deset minuta (radilo se o kućnom porodu, u vodi, ona je bila još friška s faksa i dolazila je u kućne porode zajedno s dvije iskusne primalje koje su joj tada bile mentorice). kaže da su joj to bili najdužih deset minuta u životu, ali da su obje primalje savršeno mirne sjedile izvan bazena i čekale pa je i ona bila mirnija. i još je dodala kako je to bilo jedno od onih iskustava što otvara oči, jer je ona u školi učila što sve može ići krivo i kako to spriječiti i da je to u velikoj koliziji s porodima kod kuće. zato joj je trebalo iskustvo u kojem je sa svojim mentoricama samo prisustvovala porodima kod kuće i prisustvovala tome kako su mentorice samopouzdano "sjedile na rukama" i čekale u situacijama u kojima bi njoj kroz glavu prolazilo sto stvari koje "bi trebalo" napraviti. jednostavno je morala proći kroz fazu "unlearning" u kojem bi njen mozak ignorirao poruke kako sve intervenirati i pratio signale koji ukazuju na situacije kada je (ipak) potrebno intervenirati.
da se vratim na temu, bilo je tu signala koji su mi upućivali kako sve ide kak treba, to što je bebač kihnuo mi je upućivalo da je živ i da si polako čisti dišne puteve. nakon što je izašla glavica i ja dobila priliku neko vrijeme uživati u osjećaju mirnoće, zadovoljstva, opuštanja (već sam nabrajala..) me malac prekinuo time što se počeo zakretati. vjerujem da je i to pomoglo osjećaju kako sve ide po planu (premda tada nisam ovako racionalno to analizirala). i stalno se ponovno zakretao prije nego bi se moj mozak stigao uključiti s nekim alarmom. negdje u pozadini sam i ja bila svjesna mogućnosti zapinjanja ramena (tim više što mi je svega par dana ranije gin dobro solio mozak tom temom) tako da sam se sa zadovoljstvom prepustila nagonu za tiskanjem (ramena) koji me preplavio, a i kad sam osjetila kako jedno rame prodire van, također nije bila neka racionalna aktivnost, ali znam da mi je bilo drago jer sam znala da nije niš zapelo. pa i dalje je išlo polako, al tu stvarno više nisam imala niš brinuti.
mene bi zapravo vjerojatno zabrinulo da slučajno beba nije tako brzo krenula van. tu bi se brinula da nije unutra gore negdje zapeo i pitala bi se da li trebam carski. no kako je mali i prebrzo napredovao prema van (a sve ne bi'l izašao prije nego primalja dođe, miša mu njegovog tvrdoglavog) to mi je apsolutno djelovalo kao znak da sve ide ok. (no svjesna sam i kako ima poroda koji idu beskonačno sporo prije nego bebač odluči uistinu proviriti i da je i to sasvim u redu. primjerice ona ista primalja o kojoj sam gore pisala je prisustvovala porodu koji je trajao nešto više od dva dana i cijelo vrijeme joj se činilo kako je sve ok, a kasnije je samo kratko sa smješkom rekla kako nekim mamama jednostavno treba prostora i vremena. porod je velika stvar. završava trudnoća i počinje roditeljstvo (pogotovo s prvom bebom, kao što je tad bio slučaj). i nekim mamama jednostavno treba vremena da se za to spreme. (a to sam već negdje i čitala pa mi je zvučalo poznato i logično)
Nego, mikka, ajd nemoj nas dugo držati nestrpljivima, ajd napravite tog trećeg pa da možemo s guštom čekati i tvoju novu priču s kućnog poroda
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom