 |
|||
Preplavi li vas nekad...?
Ne znam kako da sročim, preplave li vas nekad majčinski osjećaji toliko da vam je teško to izdržati, bude li vas strah toga koliko sad imate i možete izgubiti, čini li vam se nekad da je bilo lakše prije dok ste bili bezbrižne i niste toliko razmišljale, niste strepile slušajući loše vijesti iz svijeta...?
nekad sam bila neustrašiva, a otkad sam postala mama, svega se nekako...bojim.
Jednom je netko otvorio temu, zvala se nešto u stilu "kad ću se prestati osjećati ovako ranjivom" ili nešto tome slično. Žena je pomislila da se majke samo nakon poroda osjećaju tako bojažljivo. Ja sam druga osoba otkad imam djecu. Bojim se svega, gadim se samoj sebi kolika sam kukavica, od neustrašive i žilave ženske pretvorila sam se u mlakonjicu koja strepi nad svakim korakom svoje djece. Od bolesti, nesreća, tuča, uvreda..svega me strah i želim ih od svega zaštititi. I onda se osjećam ko hendikepirana jer na većinu toga ne mogu utjecati
ja opce ne stignem razmisljat o tak necem
Potpis. Ni ja sebe više ne prepoznajem. A prije sam bila neustrašiva. Voljela bi da se mogu bar malo opustiti jer ovim ne činim uslugu ni sebi ni djetetu,a sebi samo škodim.Trina prvotno napisa
Kada sam rodila bila sam neustrašiva , zaista nisam razmišljala što ako ovo ili ono, ali u zadnje vrijeme je druga prića, previše lošega je na tv-u i u novinama ,previše tužnih prića je tu i u jednom trenutku shvatiš da ni ti nisi imun i da se loše stvari ne događaju samo drugima.
Ali onda se trgnem ,pogledam svoje zlato i kažem sama sebi uživaj u ovim trenucim i ne razmišljaj o onome na što ne možeš utjecati
Ja pa upravo brnuto - pre dece sam bila nekako spontanija, nepromišljenija, opterećivala se raznim glupostima a imala sm i prostora za to...Sada sam jedna stamena osoba kojoj niti jedan končić ne može iskliziti iz ruku i to me čini prilično hrabrom. O užasavajući blic trenucima ne razmišljam nikad, u mojom mislima je samo prekrasna budućnost
ne bi baš rekla da strepim nas svakim korakom,nego svakim drugimali definitivno sam postala mlakonjica.
kod mene isto obrnuto, ja sam sad bitno hrabrija i jaca.
I kod mene je obrnutno, ništa više me ne može istiriti, ne opterečujem se sa "glupostima" jer jednostavno nemam vremena..
Uvijek kad me strefi neka frka, problem si kažem : Čekaj, rodila si troje klinaca i sada će te neki "sitni" problem istiriti...
Isto. Realna sam, ne gledam budućnost isključivo u ružičastim bojama i svjesna sam da smo svi krhki i da se može i nešto loše dogoditi, ali ne bojim se. Osjećam se jakom, ne strahujem unaprijed, uživam u obitelji koju sam stvorila, a kad se budućnost (kakva bila da bila) dogodi nosit ću se s njom.
kod mene to dolazi u fazama.
ali općenito mislim da sam sada, kao majka, spremnija na borbu.
ne razmišljam unaprijed o lošim ishodima.
ako se trebaju dogoditi, barem ću sadašnje vrijeme provesti ne strahujući.
evo ovako
Prije djece sam bila nekako odvažnija,možda nepromišljenija u nekim postupcima i odlukama. Sad, kad ih imam dvoje, sve dvaput vagam, često i odustanem od nekih stvari jer se bojim da se nešto loše ne dogodi. Također me ponekad uhvati strah ( osobito u zadnje vrijeme jer imam zdravstvenih problema i bila sam i na operaciji ) što bi bilo s mojom djecom da mene nema. Srećom, takve crne misli brzo odagnam.
Re: Preplavi li vas nekad...?
upravo tako... ponekad me preplave ti majčinski osjećaji, istovremeno osjećam i neizmjernu sreću i strah i tada ni sama neznam plače li mi se od sreće ili čega...Ne znam kako da sročim, preplave li vas nekad majčinski osjećaji toliko da vam je teško to izdržati, bude li vas strah toga koliko sad imate i možete izgubiti, čini li vam se nekad da je bilo lakše prije dok ste bili bezbrižne i niste toliko razmišljale, niste strepile slušajući loše vijesti iz svijeta...?
nekad sam bila neustrašiva, a otkad sam postala mama, svega se nekako...bojim.
inače ne stignem razmišljati o takvim stvarima
potpis X
Svrstala bih se više među one koji su nakon poroda i rodiljnoga, od kojega su prošla 4 mjeseca, osjetljiviji i bojažljiviji. Smjenjuju se osjećaji, najsigurnija sam kada sam s mojom mrvicom, kada ju 'imam na oku', inače se pitam - da li mu je dobro bez mene, da li je usamljen, da li mu nedostajemo (dok smo na poslu), s vremena na vrijeme osjećam nostalgiju, tužna sam, jer vidim da vrijeme protječe, on raste, a mi većinu vremena nismo s njim. Prije sam imala zadane ciljeve i išla hrabro prema njima (posao, školovanje-usavršavanje, materijalni uvjeti), sada mi je cilj samo on i još uvijek nisam uspjela naći smisao u nečemu drugome. Od kada se rodio strahujem da li ću prepoznati sve njegove potrebe i moći/znati se na vrijeme i dobro organizirati da na njih odgovorim. Srećom pa kako bolje komuniciramo ovo izgleda postaje sve lakše. Što se drugih stvari tiče, onih koje nisu povezane s 'ljubavi mojom najvećom' - manje se opterećujem. Postajem emotivnija u vrijeme posjeta baki/djedi, pogotovo sada u vrijeme blagdana. Još uvijek nisam (potpuno) otkrila zašto - moguće da me taj osjećaj prolaznosti i neponovljivosti jedinstvenih i intenzivnih trenutaka pogađa izrazitije nego prije. Trudim se u njima uživati ... valjda ću u tome s vremenom i uspjeti (kako je netko napisao - ne stignemo ni razmišljati o takvim stvarima, već ih, ja bih dodala - živjeti).
Ne mogu reći da se baš bojim. Nekako sam "lavica" po pitanju prava vlastitog djeteta a opet s druge strane nastojim da dosta toga i on sam osjeti na svojoj koži (naravno ono što ga ne ugrožava ni na koji način), kako bi se znao zauzeti za sebe i rješavati probleme koji se pred njega postavljaju. Jednostavno ne želim da ovisi o meni i da čeka kad ću ja riješti njegov problem.
Strah me je i brinem se u situacijama kada odlazi na putovanja u kojima ja nisam prisutna. Uglavnom, svi moji strahovi su vezani uz fizičko zdravlje djeteta.
Uhvati me povremeno nekakva panika, i imam faze zabrinutosti.
X
Ponekad se uhvatim u razmisljanjima sto donosi sutra i znaju mi padat na pamet razni scenariji.djeca odrastaju brzo i svako vrijeme nosi svoje kako brige tako i radosti.sad kad sam majka bolje razumijem neke postupke/strahove svojih roditelja i imam osjecaj da cu strepiti nad svojom djecom i brinuti se i kad budu imali 50
Ja sam postala jako plašljiva, često analiziram što bi nam se sve moglo desit i to me već stvarno opterečuje...nadam se da će se strahovi barem smanjiti
također!
ja sam već poluluda od brige, bolesti, bolesti, bolesti, šta će nas zadesit, kako ćemo reagirat, nekad se uplašim kad se nečemu radujem jer mislim kakvo je današnje vrijeme ko zna do tad...ma strašno!
muka mi je od natpisa u novinama, od vijesti...
ljudi jedva čekaju da se sretnu pa da prepričavaju loše stvari!
svake godine imam bar jedan veliki strah, sad je gripa, prošle godine mening. sepsa...ma skroz neke loše vijesti!
izbjeqavam gledat sve to. mislim da smo vi pod stresom, i da se moramo trgnuti i izdići iznad toga jer koja je razlika u BITI BOLESTAN i BOJATI SE DA SI BOLESTAN?! PSIHIČKI - NIKAKVA!!
jesam zastranila?!
blaženo vrijeme bez interneta, televizije, novina i inih medija koji nas sa svih strana bombardiraju o nesrećama, bolestima i tužnim sudbinama koje nas sputavaju da budemo sretne i da uživamo sa svojom djecom.
naravno da mi prođe kroz glavu šta da je to naša sudbina, bilo bi bolje kad bi mogla biti bezbrižna kao dijete, ali nisam
nama su mediji i internet par puta spasili život-doslovno.i ne volim izbjegavati čitati/slušati o lošem jer informacije zlata vrijede.pri tom loše ne mislim na vijesti tipa ubio ovoga onoga,silovao,bla.nego konkretno-ako radiš to i to desiće ti se to i to.ako dijete ima te i te simptome moguće je to i to.itd...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom