Dobro bi mi došla iskustva iskusnih mama blizanaca po pitanju izlazaka sa blizancima. Dok su bili manji bilo je vrlo jednostavno s njima obavljati razne poslove vani. Nisu hodali, nisu se sramili nepoznatih, nisu znali da sve što vide mogu i dotaknuti. Sada imaju 16 mjeseci, hodaju brzo i vješto, vrlo su zaigrani i nestašni. Odlazak u dućan s njima se svodi na utrku s vremenom. Kad jedan odluči poludit i složit frku, brat ga slijedi za par minuta. U parku su u zadnje vrijeme dosta dobri, ali često znaju udarit u šprint svaki u suprotnom smjeru. U takvim slučajevima potrčim do meni bližeg, uzmem ga pod ruku i trčim hvatat drugoga. Njima je to super zabavna igra, pa nastavljaju taj rad u nedogled i zaborave igre u parku. Kad ih zovem da se vrate meni, okrenu se, pogledaju me, počnu se smijati i bježe.
Potreban mi je poneki savijet, kako da naučim djecu da dođu meni kad ih zovem, da stanu kad im kažem - ono - osnove koordinacije kad nismo doma.
Kako smisliti neku aktivnost u parku koja ih može držati blizu?
Kako ih nagovoriti da se poigraju zajedno, da ne trče svaki na svoju stranu?
Pametni su to klinci, sve me razumiju, ali odluče ne surađivati i još mi se cerekaju
A meni ponestaje ideja, a bome i energije za ih lovit uokolo, kupovat sve rekordnom brzinom i trčat po parkovima (na smijeh i veselje svih promatrača, uključujući i moju djecu)



Odgovori s citatom
divne čari roditeljstva...na žalost nemam nikakav pametan savjet...da si bliže idem s tobom u park,ja bi uživala
)i sve dok god oni budu pristali biti tamo, neću im dat pristup cijelom stanu.
Ne znam koliko će još trajati proces učenja, ali dok traje, nastojim im osigurati što više prilika za nesputanu igru, jer je onih drugih, u kojima treba biti na oprezu - i previše. Iako sam svjesna koliko je teško hendlati blizance koji su nedavno prohodali (dobro se sjećam ove faze o kojoj pišeš, Šumskovoće, ta mi je bila jedna od najtežih), nemam recept kako ih zadržati na mjestu. Moja taktika je bila: ili ići na mjesta gdje se mogu sigurno kretati bez da ih pratim u stopu ili povesti u šetnju još najmanje jednu odraslu osobu pa podijeliti brigu o djeci.
). Putem im dajemo i stvari što uzmemo s police da ubace u kolica (naravno one nelomljive). Stalno je neko događanje pa izdrže. Kad idemo u DM svaki gura svoja kolica (da izgledaju ko dva pijana rusa 


Nisam znala da li da se smijem govoru ili da plačem od smisla poruke. I tako nakon čakule krenem dalje, ubrzam koliko mogu, kad ono kiša. I to me kišica, već nevera. U 5 minuta. Trčala sam nekih kilometar do doma (samo uzbrdo) a klici guštaju, cikću i vesele se ludoj mami koja trčeći gura kolica po kiši. Opet mi se pol grada smije. Ja umirem jer sam zadnji put trčala devedesetineke u srednjoj.
