 |
|||
Ali ti time što ne želiš skinuti svoj flaster ne diraš njene granice i ne ignoriraš ju. Ignorirala bi ju kad joj ne bi ništa odgovorila. Mislim da je skroz ok što joj kažeš da ti flaster imaš iz tog i tog razloga i idete dalje. Možda je uporna jer osjeća tvoju nesigurnost u vezi toga. I na taj način te ne tjera da skineš flaster, nego da samoj sebi razsjaniš situaciju - što upravo i činiš.
Naravno ne skidam iako inzistira, nego sam zalijepila i njoj jedan (koji si je skinula nakon par minuta). Ne dira njene osobne granice, ali ona ima dvije godine i to ne kuži.
Ja kužim zakaj joj smeta, zato jer ona zna čemu flaster služi i s obzirom da je inače jako suosjećajna, pogotovo prema meni, činjenica da mene nekaj boli joj smeta i uznemirava ju, pa to i kaže.
Mislim da ovdje nisi u pravu. I vjerujem da ona može prepoznati da se njene želje uvažavaju i kad se ne ispunjavaju.Sirius Black prvotno napisa
Meni je to ok ako se pri tom misli da je roditelj onaj koji zadnji odlučuje jer su njegove odgovornosti veće. S druge strane, ne bih voljela da me dijete slijepo sluša jer ako nauči funkcionirati po tom principu, jednog dana bi mogao slijediti i neke druge vođe koji mu možda neće htjeti najbolje. Draže mi je da nauči misliti svojom glavom.Onaj post prije u stilu "ja sam mama i ja sam šef" mi ne paše nikako.
naravno. i ja tako mislim. nije mi ni na kraj pameti da mi to bude temeljna misao i smjernica kod odgoja. ali, da se nekad poslužim time, da.Mislim da ovdje nisi u pravu. I vjerujem da ona može prepoznati da se njene želje uvažavaju i kad se ne ispunjavaju.
Meni je to ok ako se pri tom misli da je roditelj onaj koji zadnji odlučuje jer su njegove odgovornosti veće. S druge strane, ne bih voljela da me dijete slijepo sluša jer ako nauči funkcionirati po tom principu, jednog dana bi mogao slijediti i neke druge vođe koji mu možda neće htjeti najbolje. Draže mi je da nauči misliti svojom glavom.Onaj post prije u stilu "ja sam mama i ja sam šef" mi ne paše nikako.
zašto gledati to negativno?
iza toga se krije i ljubav i poštovanje. i povjerenje.
ja se s njima i objašnjavam i razgovaram i svašta, ali nekad dobro dođe reći ovu spornu rečenicu
Na ovom podforumu valjda nema više ništa što me može iznenaditi. I glupo je gurati svoje, nema smisla kad svatko ima svoja pravila u kući. Ali napisati da je preokrutno reći da sam ja mater i da me moja djeca moraju slušati, mi je nevjerojatno. Vidim da sam uletila na skroz krivu temu, odnosno otvorila ju je osoba koju cijenim i poštujem ali ima, po mom mišljenju, skroz nekakvu iskrivljenu sliku odgoja kao takvog i ja neću više sudjelovati u ovoj raspravi. Ali mogu samo savjetovati nekima da dobro razmisle o tim svojim metodama, koliko dobroga ili lošega mogu donijeti u budućnosti i što se postiže s tim?
Ma daj, pa nitko nije napisao da je to okrutno.
Svatko od nas odgaja svoje dijete/djecu u skladu sa svojim karakterom i s karakterom svog djeteta, a s obzirom da smo nas dvije sigurno vrlo različite po karakteru i temperamentu tako su i naši načini odgoja vjerojatno vrlo različiti. Ne znači da je bilo koji od njih lošiji od drugog, nego vjerojatno nešto što ti radiš meni i mom djetetu ne bi nikako odgovaralo, a kod vas možda ispada najbolje rješenje.
Ja ne mislim da imam iskrivljenu sliku odgoja pogotovo kad vidim moje dijete u usporedbi s puno druge djece koju znam, onda znam da smo tu negdje na dobrom putu.
Ovo se tiče i mene, pa da još malo pojasnim.
Meni je jasno i toga se definitivno držim da je roditelj taj koji mora voditi glavnu riječ, u smislu da je sva odgovornost na roditelju. Naravno da je tako, a kako bi drugačije trebalo biti?
Ali opet nastojim neke sitne odluke prepustiti djetetu jer ga to veseli i smatram da mu to daje na važnosti i da time radim na njegovom samopouzdanju i šaljem mu poruku da ga uvažavam,... (smjer u kojem želi ići u šetnji, da li želi biciklom, kolicima ili pješice,... naravno ako mi je iz nekog razloga bitno da idemo drugačije, najavim i pojasnim. Npr. jučer smo išli u dučan i trebali smo kupiti dosta stvari, rekla sam mu da idemo kolicima, jer trebamo kupiti puno stvari i ne možemo ih nositi pješice,... I naravno da to on prihvaća).
Mene jedino smeta korištenje te rečenice. Ja sam mama i točka. To mi je ono kao đoker. Kad više ne znamo što bi, onda izvlačimo tu rečenicu: ja sam mama i doviđenja. Meni osobno se to ne sviđa, pa zato tu rečenicu ne koristim.
Ne smatram da je onaj koji ju koristi lud ili nešto slično, nego meni ta rečenica ne sjeda. Ja ju doživljavam drugačije. Meni je to kao kad nekog dijete užasno raznervira, pa kad roditelj više ne zna što bi, onda ga fizički udari. Meni fizičko kažnjavanje ostavlja isti dojam: jer ja to mogu, ja sam mama.
Da sad ne izazovem buru isčuđavanja, ne mislim da je ta rečenica jednaka fizičkom kažnjavanju, nego jednostavno u meni ta rečenica izaziva istu asocijaciju: jer ja to mogu, a to mi je bezveze i nema mi smisla. :/
Isto tako kao što je Trina negdje više pitala, što bi da imamo više djece?
Kad budem imala više djece tome ćemo se prilagoditi i ja i dijete, na način koji će biti potreban u datom trenutku. Ne vidim nikakav razlog da npr. več danas ne pustim dijete s biciklom u šetnju, jer možda jednog dana kad ću ih imati dvoje to će mi biti problem, juriti za večim i paziti na manje. Kad će biti problem, onda ćemo ga rješavati.
Trina, ja inače ne mislim da si preokrutna ili nešto takvo i ustvari mislim da smo vrlo sličnih stavova samo što ih izražavamo na drugačiji način, i svatko prema svojoj situaciji.
ne vjerujem u gurue i autoritete u odgoju..može mi nešto zvučati pametno, smisleno i logično, mogu me neke stvari zamisliti i natjerati me da se preispitam, može me to naučiti nečem novom, ali ne može me nikako natjerati da se počnem obraćati svom dvogodišnjaku s rečenicama ja želim i ja bi voljela, ne bi li on postao kompetentan ili koji je već recentni izraz na snazi, a onda razbijati glavu danima jer (zbunjeno) dijete vraća istom mjerom
ljudi su koliko vidim počeli odgajati djecu prema priručnicima pop psihologije iz knjižara, i doslovce se koriste fraze iz tih knjižica koje su (bar se nadam) tamo dane više kao neki generalni princip
da tako s predumišljajem pristupam odgoju, do sad bi se potpuno potrošila..pa nije valjda svaka situacija problemska, i ne treba valjda za svaku rečenicu vagati emotivne učinke na dijete
sve što treba je malo više samopouzdanja i vjere u sebe..danas Juul, sutra netko treći, treba naći svoj put, a ne živjeti po tuđim iskustvima
Na dvogodišnjakovo pitanje ZAŠTO (se nešto mora, npr. staviti kapu na glavu) potpun odgovor je ZATO!
I nema rasprave. Pogrešno je i sklisko uopće se upuštati u raspravu, jer ne možemo objasniti što mi mislimo sa svojim odraslim mozgom i stavovima. A nije ni potrebno. Kako dijete bude raslo, teren za rasprave će se širiti zajedno s njegovim razumijevanjem. A ako već u dobi od 2 godine nauči da o nekim stvarima NEMA pregovora (jer to je pitanje roditeljske odgovornosti, već su ljudi napisali o tome) s tim na vrijeme postavljamo dobar temelj vlastitom autoritetu koji se u nekim stvarima ne dovodi u pitanje. Dvogodišnjaci i demokracija - no way! Možeš ti, brate mili, birati hoćeš li zelenu kapu ili crvenu, ali ne možeš bez kape... Možeš ti sebi birati vestu, ali ne meni! Kraj priče. I skidam se trkom s ovog topica jer mi se čini da ide u istom smjeru kao i rasprava s dvogodišnjakom....
Ne može se uvijek o svemu raspravljati i beskonačno objašnjavati. To je kontraproduktivno i dosadno. Meni se ne da neprekidno govoriti, a ni djeca to ne vole. U nekim situacijama djeca trebaju objašnjenje, ali u mnogim svakodnevnim stvarima dovoljni su, dapače, mnogo bolji i učinkovitiji jasno postavljeni zahtjevi, odnosno norme ponašanja. Ne peremo se, ne spremamo na spavanje, ne slažemo torbe itd., itd. zato što "ja to želim" nego zato što se to mora, to se zna i ne treba stalno objašnjavati.
U potpunosti se slažem s Peterlin, samo što je ona pisala o situacijama kad nema rasprave, a ja pišem o situacijama kad dopuštam djetetu da odluči.Na dvogodišnjakovo pitanje ZAŠTO (se nešto mora, npr. staviti kapu na glavu) potpun odgovor je ZATO!
I nema rasprave. Pogrešno je i sklisko uopće se upuštati u raspravu, jer ne možemo objasniti što mi mislimo sa svojim odraslim mozgom i stavovima. A nije ni potrebno. Kako dijete bude raslo, teren za rasprave će se širiti zajedno s njegovim razumijevanjem. A ako već u dobi od 2 godine nauči da o nekim stvarima NEMA pregovora (jer to je pitanje roditeljske odgovornosti, već su ljudi napisali o tome) s tim na vrijeme postavljamo dobar temelj vlastitom autoritetu koji se u nekim stvarima ne dovodi u pitanje. Dvogodišnjaci i demokracija - no way! Možeš ti, brate mili, birati hoćeš li zelenu kapu ili crvenu, ali ne možeš bez kape... Možeš ti sebi birati vestu, ali ne meni! Kraj priče. I skidam se trkom s ovog topica jer mi se čini da ide u istom smjeru kao i rasprava s dvogodišnjakom....
Jedina je razlika što ja kad "nema rasprave" ne kažem zato jer sam ja mama i tako kažem, nego npr. ako želi nož kažem: ne može jer je nož oštar i opasan. Ne smatram to ulaskom u diskusije s djetetom, nego jednostavnom rečenicom kojom mu dam do znanja zašto nešto ne može i točka. Meni je bitno da nije fokus na meni (ja sam Bog i batina), nego na stvarnom razlogu. A zašto mi je to bitno ne znam.
Potpis...takvo nešto sam napisala još na prethodnoj stranici, ili sam barem pokušala napisati...
Ok, ali nekada stvarno vi odlučujete i to iz razloga koji su djetetu neuvjerljivi, neshvatljivi, i slično. Tada vi stvarno i praktično primjenjujete "jer sam ja mama i tako kažem", bez obzira kako to upakiravali. Sadržaj je isti, i dijete ga jednako osjeća.
što ste brze, odgovarala sam na anemonu
Čini mi se da moram neke stvari objasniti.
Moja dvogodišnjakinja zna da se bez kape i jakne ne ide van, pa i ako MM izađe slučajno bez jakne, ona ga podsjeti. Ona zna red i s njom nema nikakvih problema oko dogovora, čak i nas opominje ako smo šlampavi, npr. MM tokom sporije vožnje spusti staklo a ona veli "tata digni staklo, puše, nemam kapu".
Objašnjenje traži i dobije ga na njoj razumljiv način. I jako dobro zna što se smije a što ne, ima trenutaka kad moramo raspravljati, ali sad je već puno razumnija nego kad je imala cca. godinu i pol.
Činjenica je da dosta pazimo na koji način joj se obraćamo, nije da kopiramo fraze iz knjige, nego mi određen način govora paše jer bih možda i sama tak htjela reći ali možda se ne bih sjetila na koji način da se izrazim u određenom trenutku. J.J. mi prilično odgovara jer se dosta prepoznajem u njegovim knjigama, ne kao roditelj, nego kao dijete.
Demokracija u stilu da mi dijete određuje što ću obući je krivo shvaćena. Npr. ja obučem nešto što inače nosim na posao, i nju to uznemiri jer očekuje da ću svakog trena nekud otići, i onda je sva na iglama, pa kaže nešto u stilu: "mama, molim te, skini to, smeta mi" jer se i ja njoj obraćam na taj način. Ne vrišti, ne baca se po podu, nego me zamoli.
Ono što sam zapravo htjela pitati u uvodnom postu je da li ima smisla ignorirati je jer se meni ta želja čini besmislena.
anemona, dijete ti ima tek dvije godine
moje ima pet i pol, a već primjećujem manjkavost odgoja gdje majka nije autoritet..kad smo u velikoj gužvi, a ja joj kažem da ne odluta, ona baš odluta..to da li je ona kompetentna, ispituje granice, odlučuje ili što li već, mene za to boli uvo
ja neću da ona odluta, nema tu nikakvih prenemaganja oko toga što ja želim i što ja volim, nego NEĆU..ali me ona, eto ne posluša..iz te situacije slijede puno veće frustracije nego da ona nema tu neku svoju kompetentnost
ima pet i pol, a za deset će imati petnaest godina..i da, već sad vidim koja bi greška mogla biti što nisam autoritet
I mislim da sam napisala već da izraze "ja želim" ne koristim ni slučajno u situacijama kad se nešto mora nego samo kad se tiču mene osobno, a ne kad ne smije dirati štekere ili otvarati ladice.
Kod nas nisu ni lijekovi na mjestu gdje ona ne bi mogla dirati, u kupaoni su kemikalije na dohvat ruke, može otvoriti i ladicu s noževima, ali zna da se to ne radi, a da ju nikad nitko nije udario niti posebno povisio ton.
Mislim da ovo uopće nije upitno...Naravno da oko bitnih stvari odlučuje roditelj, nema tu velike rasprave...ali postoji bitna razlika u tom kako si ga nazvala pakiranju...
Primjer 1: S nožem se ne igra jer ćeš se ozlijediti...kraj rasprave
Primjer 2: S nožem se ne igra jer ja tako kažem...kraj rasprave
Nož nije dobar primjer za to, a ne mogu se sad sjetiti boljeg. Uglavnom, situacije koje se ne mogu baš samo tako lako objasniti kao ovo s nožem i kada je odluka naša baš zato jer znamo bolje i jer znamo stvari koje oni još ne mogu znati i shvatiti.
trina je sve lijepo napisala i potpisat ću debelim X.
ne smatram se ni krutom, ni zločestom majkom, naprotiv, ali rečenice tipa -želim da napraviš to i to mi nikako ne leže.
pa evo, primjer kad si u dućanu, ogromna je gužva, djetetu je dosadno čekati dok mama čeka u redu (njeno puno pravo da joj je dosadno), ali jesti se mora
i onda ona meni odluta, ode, izgubi se među policama i ljudima, dok je ja zazivam kao idiot sa blagajne..da, i zabavljam je s ovim i onim, angažiram je da trpa stvari iz košarice na pokretnu traku, dam joj karticu da ona plati
a nekad samo odluči otići (jer je kompetentna, sunce mamino
a ja neću da ode, jer sam JA tako rekla..objašnjenja da će se izgubiti uopće ne doživljava
Sofke, ali na to sam i mislila kad sam napisala da način odgoja ovisi i o karaktetu djeteta.
Npr. moja cura obožava dućane i tamo je najmirnije i najstrpljivije dijete. Kad je bila mlađa i zbog nečeg šizila doma, MM je otišao s njom u dućan i bilo je sve super. Ko Vlatka Pokos kad kaže "shopping je najbolja terapija".
Mislim da postoji i razlika u našim očekivanjima. Ja bih jako voljela da kad smo u dućanu dijete stoji kraj mene i ni makac. Večinu puta je i stvarno tako, ali naravno da se dogodi da potrefimo užasnu gužvu, red kod mesara, red na blagajni, i sve se to skupa oduži, djetetu je vruče, dosadno,... i jednostavno nema strpljenja više kraj mene čekati. Ja bih i dalje voljela da mirno stoji pokraj mene, ali isto tako mi je sasvim normalno da je djetetu dosta i dućana i gužve i svega.pa evo, primjer kad si u dućanu, ogromna je gužva, djetetu je dosadno čekati dok mama čeka u redu (njeno puno pravo da joj je dosadno), ali jesti se mora
i onda ona meni odluta, ode, izgubi se među policama i ljudima, dok je ja zazivam kao idiot sa blagajne..da, i zabavljam je s ovim i onim, angažiram je da trpa stvari iz košarice na pokretnu traku, dam joj karticu da ona plati
a nekad samo odluči otići (jer je kompetentna, sunce mamino
a ja neću da ode, jer sam JA tako rekla..objašnjenja da će se izgubiti uopće ne doživljava
Ne uzbuđujem se oko toga previše.
I mislim da je se u toj situaciji jednako ponaša večina djece, bez obzira na način odgoja.
Isto tako ne živim u oblacima i ne smatram da je moj način odgoja bez grešaka, jednako kao i bilo čiji drugi.
Dok vidim da dobro funkcioniramo tako kako funkcioniramo, nemam potrebu mijenjati, kad primjetim da nešto ne štima, da se udaljavamo od onog što želim, onda to i pokušavam korigirati. To mi je najnormalnije.
Meni jedino nije normalno kad netko tvrdi da zna najbolje i da radi bez grešaka.
ja pregovaram oko nekih stvari ali oko nekih stvari bome ne.
Ne može vani bez kape i gotovo. Zašto? zato! Prije sam se trudila objašnjavat, npr. ako ne staviš kapu bit će ti hladno, prehladit ćeš se, imat ćeš temperaturu, ići ćemo dok doktora. I dalje nije htjela nositi kapu. Jednom ju je skinula u šetnji i rekla: Mia pehaditi. Ići dokici. Ne ići u vutić
Onda sam promijenila pristup.
-moramo staviti kapu.
-neće.
-moramo.
-neće.
-ideš u kaznu.
-staviti kapu.
-GAME OVER- 8)
jučer je trčala za mnom po kući i pokušavala me namazati kremom. rekla sam da neću, a ona je trčala za mnom i derala se MORAMO MORAMO
Ja bih rekla da je posljedica ista i da dijete osjeti jednaku posljedicu ako mu kažeš:
- ne može jer ja tako kažem, ili
- ne može jer je nož opasan i oštar
Meni osobno je prihvatljivija druga varijanta. I ne bih rekla da je djetetu to sve apstraktno.
Drugi primjer:
npr. vruči lampaši na groblju:
- ne smiješ ih dirati jer su vruči i opeči ćeš prste, meni je to logičnije od ne možeš i gotovo.
Svaki put kad idemo na groblje, on odmah ponavlja: mama, ne smiješ dirati lampaše jer su vruči, i uvijek doda i još svoje objašnjenje: onda te bude bubalo i budeš pjakala.
ja izbjegavam u dućan sa djecom, ili odemo u mali dućan u kojem nikad nije gužva.
a što se tiče razloga zašto se nešto ne smije: ako malo dijete navlači nož ili nešto drugo opasno, prije bilo kakvog objašnjenja hoću (ja želim
ne znam jesam li bila jasna: 1. ostavi jbn nož
ja isto tako kažem. ali moje dijete je nevjerni toma. nema šanse da ne dira. što joj više govoriš da ne smije jer npr. peće to je nju više zanima koliko zapravo peće. ona ne vjeruje da se može opeći dok se ne opeće. I tako se jednom opekla na lampaša pa sad više ne dira. opekla se na svijećicu na 1.rođendanskoj torti pa i to više ne dira...
Ali opet, ako joj kažem nemoj dirati štajaznamšta jer peće, ona će opet dirati da se uvjeri da stvarno peće
sjetila sam je još jednog primjera:
-neću da jedeš plastelin.
-mia hoće.
-mama neće.
-mia hoće.
-NEĆU.
-HOOOOĆUUUU.
-ako pojedeš plastelin bolit će te trbuh.
- ješti pašteljin, bojiti tubuk.
-da.
-neće ješti pašteljin.
5minuta kasnije
Mama, mia jedila pašteljin. bojiti tubuk.
-zašto si jela plastelin. bolit će te trbuh. mama je tužna.
-ne tužna mama, sjetna
itd itd.
i onda je, naravno ne boli trbuh pa idući put opet jede plastelin jer je i onako niš neće bolit
Novi pristup: ako vidim da stavljaš plastelin u usta, uzet ću ga i baciti u smeće i više se s njim nećeš igrati. Rekla sam ti da se plastelin NE SMIJE JESTI I GOTOVO.
više ne jede plastelin...
slažem se. ovo natezanje oko svake sitnice je naporno do bola i totalno kontraproduktivno.
Kod nas nema tog natezanja. Ne jede plastlein ali npr. bilo bi ovak:
Nemoj jesti plastelin
Hoću
Plastelin se ne smije jesti, ako ga još jednom staviš u usta, nećeš ga više dobiti.
Ako ga proba staviti, uzmem ga, pa se ljuti i rasplače i veli da ne bude više, i onda ga dobije, ali uzimam čim vidim da pokušava ponovo.
Slažem se i ja...ali...
Puntica je u primjeru jedenja plastelina na dva načina objasnila kako djetetu nešto "zabraniti"...prvi način - objašnjavala nešto što je znala da se neće dogoditi...i tu je greška u koracima...
Drugi put je opet objasnila ali primjerom koji će se realno dogoditi odnosno da će plastelin baciti u smeće...i to je jasna poruka koju je dijete dobilo...
Ne vidim da je igdje napisala ne jedi plastelin jer ja tako kažem a ja sam mama..O tome ja pričam...Nisam slijepi sljedbenik JJ-a..ni meni ne sjedaju ja, ti, mi, vi, oni poruke...ne važem svaku rečenicu...ali ako mogu djetetu objasniti zašto nešto ne smije/mora napraviti objasnim...i to mi je bilo nekako logično još i prije čitanja JJ-a...
ne bih joj nikad rekla da će je boliti trbuh da sam mislila da neće. ali stvarno sam mislila da će je boliti trbuh, ipak plastelin nije jestiv (a nije mi se dalo isprobavat na sebi da vidim dal će me stvarno boljeti ili ne 8) )
ali sad bar znam da od plastelina ne boli trbuh
ne bih joj nikad rekla da će je boliti trbuh da sam mislila da neće. ali stvarno sam mislila da će je boliti trbuh, ipak plastelin nije jestiv (a nije mi se dalo isprobavat na sebi da vidim dal će me stvarno boljeti ili ne 8) )
ali sad bar znam da od plastelina ne boli trbuh
Plastelin je vrlo hranjiv
Ono što ja pokušavam reći je, npr. ja "jer sam ja mama i ja tako kažem" skoro da nikad nisam upotrebljavala. Pa ipak, moja sada već velika djeca kada jedno drugome nešto kažu da ne smiju napraviti, kažu "nemoj Jan, znaš da je mama tako rekla". Opet se, za vraga, jer radim, pa mi je mozak na više od pola drugdje, ne mogu sjetiti primjera, ali nije ni bitno, poanta je da su oni to tako povezali, bez obzira na razloge koje im jesam ili nisam dala. Uhvatili su, for better or worse, muziku onoga što je rečeno. Badava nekada biranje riječi i fraza.
dodatak, ne za sve, samo za neke stvari je to objašnjenje
Moj maleni se isto več nečim malo opekao, pa mu to dam ko primjer i odmah mu je jasnije.ja isto tako kažem. ali moje dijete je nevjerni toma. nema šanse da ne dira. što joj više govoriš da ne smije jer npr. peće to je nju više zanima koliko zapravo peće. ona ne vjeruje da se može opeći dok se ne opeće. I tako se jednom opekla na lampaša pa sad više ne dira. opekla se na svijećicu na 1.rođendanskoj torti pa i to više ne dira...
Ali opet, ako joj kažem nemoj dirati štajaznamšta jer peće, ona će opet dirati da se uvjeri da stvarno peće
Moram priznati da nije baš nevjerni Toma, pa mi to možda olakšava posao.
Joe je napisala:
Ustvari je ovako i kod nas, ovisi o "hitnosti" situacije.ne znam jesam li bila jasna: 1. ostavi jbn nož , a nakon toga ću ti objasniti zašto.
E znam. Za moju odluku o tome da se samo vikendom igraju igrice na kompu i gledaju crtići na telki, to je nešto što ja njima nikako ne mogu objasniti da oni prihvate. Moju filozofiju toga da se trebaju što više igrati bez takvih stimulansa, da se tako bolje razvijaju i da je to generalno bolje-za-njih oni niti mogu niti trebaju shvatiti. I to je kod nas nešto "što je mama odlučila". Unatoč pobunama koje povremeno izbijaju. Oni se mire s tim kao s nečim što je moja odluka koja se tiče njih a koju sasvim ne razumiju.
Super rasprava, uživam pratiti.
Sviđa mi se sve što Maja piše, a puntičini primjeri su odlični
I Sonja zna reći tu famoznu rečenicu...mama mi je tako rekla...ali vjerujem da je zbog toga jer ima povjerenje u mene odnosno nas...jer smo joj masu puta rekla da kad mi, tata i ja, na nečemu inzistiramo da je to zato i samo zato jer se to nešto ne smije/mora napraviti zbog tog i tog a zato što smo ludi pa na nečemu inzistiramo radi inzistiranja..Ok sad je veća pa i ona kuži puno toga...pa je nekad i lakše..ali bome je nekad i teže...jer se razbacuje protuargumentima...no nekako ju uspijevamo uvjeriti
ispravak...""a ne zato što smo ludi "nismo ludi majkemi ni mm ni ja
u ovome je poanta
ali tu nema generalnog odgovora, ti moras procijeniti u kojoj mjeri je to njena potreba za mirom, a u kojoj njezin hir (besmislena zelja).
i tvoja je odluka gdje je tvoja granica udovoljavanja njezinoj potrebi ili hiru.
meni je dijete isto jedan dan reklo da skinem vestu doma, na sto sam ja odmah pepoznala njegovu potrebu i uznemirenost da cu svaki cas otici iz kuce, i rekla sam da to nije vesta nego majica ko i njegova. i mirna bosna.
da ga taj odgovor nije umirio i zadovoljio i da je postao jako uznemiren pokusala bih ga jos malo umiriti da iako imam tu majicu necu izaci van nego da mi bas treba da mi je toplo, a ako bi i dalje bio uznemiren promijenila bih vestu i obukla nesto bez kopcanja jer mi je ipak vazniji djetetov mir, a moja potreba se moze zadovoljit i na drugi nacin. ili bih mu predlozila da i on takvu obuce.
ako se ne bi moglo (da nemam neku drugu toplu majicu i bas nikako ne mogu obuci nesto drugo), morao bi se pomiriti sa sudbinom, i bi, ali ovakvo inacenje mi nema smisla, niti to zelim od njega niti mu to zelim priustiti sa svoje strane. u stvarima u kojima mozemo i zelimo biti fleksibilni mislim da ne treba ignorirati molbe niti se inatiti. jer ce nam se to vjerojatno vratiti u glavu i na kraju ce se i dijete poceti inatiti.
kod stvari oko kojih nemam namjeru biti fleksibilna nema pregovora. sve mu objasnim zasto nesto treba napravit, al ne cekam bas njegov pristanak za svaku sitnicu.
ides sam ili cu te ja odnijeti?
nemoj bacat stvari ili cu ja baciti tvoje u smece!
neces? ni ne moras htjeti.
ok, znam da ne bi, ne bi ni ja, al moram...itd
mislim da dobro radis, i svida mi se sto ti je vazno da ti i u teoriji bude sve jasno.
trina, i ti si po meni potpuno u pravu, samo ti to vise prakticno odradujes, a ne teoretiziras puno. al vjerujem da i ti slicno postupas i u situacijima u kojima stvarno vidis da je ugrozena potreba djeteta prilagodis se.
Fala ti dragi bogek kaj si medu sim poslal.
Zapravo sam htjela da rasprava ide u tom smjeru, ali na kraju se nekak okrenulo naopačke.
Ja sam djeci jednom potanko objasnila zbog čega ograničavam gledanje TV-a i igranje na kompu. Rekla sam im sve svoje razloge. Koliko od toga oni mogu shvatiti neka shvate, a u onom dijelu u kojem ne mogu, shvatit će kasnije.
Još jedan primjer. Moja kći mora svakodnevno po par sati nositi flaster na oku kako bi vježbala drugo oko. Meni je naravno bilo žao zbog toga i razumjela sam da joj to smeta, pa sam ispočetka svaki put objašnjavala zašto je to potrebno, kakve mogu biti posljedice ako se slabije oko ne izvježba, bla, bla, bla. Kad su zaredali odgovori tipa: Baš me briga! Svejedno mi je, mogu i oslijepiti i sl. prestala sam objašnjavati i počela zahtijevati da stavi flaster iste sekunde. Zamisli da joj za 20 godina na pitanje zašto me nisi prisilila odgovorim: Ti nisi to htjela.
Zdenka2, super primjer. Neke stvari su roditeljska odgovornost i nema oko njih pregovora. Što ne znači da ne može slijediti objašnjenje; kako Joe super kaže - objašnjenje nije dio pregovora. Od djece možemo zahtijevati, a da im pri tom ne narušimo dostojanstvo.
Ja ne mislim da se Sirius Black 'pogubila u prijevodu' kao što neki sugeriraju. To što primjenjuje osoban govor, ne znači da ne može imati neke nedoumice i otvorena pitanja. Ispada da je Juul izumitelj osobnog govora, a oni koji ga primjenjuju pomodari koji su naučili na pamet rečenicu 'ja želim' ni ne znajući što ona znači. I provlači se ideja da je Juul nekakav zagovornik objašnjavanja, pregovaranja, udovoljavanja, skrivanja iza fraza, odricanja autoriteta u korist kompetentnosti djeteta (koja se onda tumači kao samovolja) pa se pitam jesam li ja to čitala istog Juula, jer ovaj moj priča sve baš suprotno tomu.
Potpuno se slažem! I meni se često čini da se Juula ponekad (namjerno?) krivo interpretira.
A meni se pak čini da ga se osim toga i previše interpretira...pitam se jesmo li i u kojem trenutku zaboravili biti roditeljiPotpuno se slažem! I meni se često čini da se Juula ponekad (namjerno?) krivo interpretira.
Tako se i meni čini
Pogotovo što mi djeca rastu
a meni se čini da je s djecom uvijek nekakav "problem"... ako ga nema stvorit će ga oni ili ćemo ga stvorit mi.... najčešće bespotrebno...
važne stvari kao primjerice kućni odgoj, osobna higijena i izbor onoga što se jede je moja odgovornost i odgovor jer sam ja tako rekla mi je opravdan... rasprava sa djetetom uvijek se pretvori u 1000 Zašto 1000 Zato... ili bolje 1 000 000 zašto i zato....
pa te rasprave ostavljam za manje bitne teme u kojima mogu popustiti... npr. ako je soba čista i pospremljena (radne plohe, kreveti i to) - savršeno mi je svejedno da li na podu imaju mjesta za ugaziti od pobacanih igračaka...
ali kada ja kažem pospremanje (jer ne mogu proći kroz sobu od igračaka) ili ulazim sa vrećom za smeće igračke su pospremljene za tren... - jer sam ja mama - i ja to mogu :D
Kužim što hoćeš reći. Ali mislim da većinom zapravo jesmo zaboravili biti roditelji. Što ne znači da znanje nije negdje u nama. Nekom će knjige biti jedan od alata pomoću kojih će doći opet do njega. Netko će 'primjenjivati' pročitano kako bi mislio da negdje ide. Netko će taj put prolaziti bez knjiga i inih alata. A netko će i dalje živjeti u neznanju i smijati se ovim drugima.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom