 |
|||
Nema veće sreće nego napustiit razred zadovoljan i popraćen riječima učenika, igrali smo se i naučili isami smislili definicije !
( Nast. jedinica je bila sastavljenje sila, bilo je svega i povrzivanaj sa hrv. jezikom i tjelesnim, matematikom , crtanja, primjera .....i računanja)
Bojim se da će me tog užitka uskoro riješti neki novi Stipe Šuvar.
Moje dijete ima traume od likovnog, istina nije nadaren.
Ali svaki puta na satu trpi kritike i uspoređivanje s ostalim predmetima.
Kao, kak možeš imat sve pet, al kod mene nećeš imati više od tri.
Ja sam isto imao velike traume... U 7. razredu OŠ sam sve imao 5 osim TZK i likovnog. :/ Sada kad pogledam - i to je ocjena kao i sve druge. Ne može svatko biti super u svemu. Više naginjem ideji da se za takve neke predmete izbaci brojčano ocjenjivanje.
Meni je, uz ta dva predmeta, probleme radio i tehnički (i to ne samo u 7. razreduYosephK prvotno napisa
)
Neka druga djeca su, opet, imala traume od glazbenog, gdje ih se sve tjeralo da pjevaju po notama. Posljedica? U 8. razredu većina ih je mrzila klasičnu glazbu.
Zapravo, držim da se tzv. "odgojni" predmeti ne bi trebali ocjenjivati, ne brojčano, iako vjerojatno struka misli drugačije...
Moje traume: tjelesni i, iznad svega, tehnički. Cijelo polugodište sam sastavljala neko zujalo, što je bila najlakša naprava za sastaviti, ali prozujalo nije.
Od tih odgojnih predmeta pamtim samo ponižavanje.
Likovni: "Ajme! Kuku! Šta je ovo?!?" (naglas pred svima, naravno)
Tehnički: "Je li ovo rad učenika šestog razreda? Hoćeš da to pošaljem po cijelom razredu da svi vide? Da ti se smiju?"
Tjelesni: bez teksta - zaobilazili su me kao da sam kužna.
Nadam se da današnji nastavnici imaju malo ljudskiji pristup i onim učenicima s "dvije lijeve ruke". U tom slučaju, sama satnica je manji problem.
Važno je pročitati čitav tekst u svezi peticije, ne samo problematiku oko povećanja satnice:
http://www.opa.hr/index.php?/aktivnosti/peticija/
To što očima primamo 70% informacija koje nas okružuju ne znači da posjedujemo vizualnu kulturu. Uostalom osvrnite se malo oko sebe, mi smo zemlja s vrlo niskom razinom vizualne pismenosti - pogledajte naše urbanističke planove, turizam, kulturu, arhitekturu /čast iznimkama, naravno/.
Vizualna kultura ima puno puno, puno više značaja nego što se mnogima na žalost čini, i svakako potpisujem ovu peticiju.
Sve razvijene zemlje to znaju odavno i ulažu u taj segment obrazovanja, i to se osim po većoj satnici u njihovim školama prepoznaje i odražava u njihovoj okolini, arhitekturi, ekonomiji.
Što se ovih vaših i više nego netaktičnih profesora likovnog(i ostalih predmeta) tiče - zaista se nadam da pripadaju nekim prošlim vremenima.
Jednostavno mi je nezmislivo da si danas neki prosvjetni radnik dopušta izjave ovog tipa.
Zato bi se likovni itrebao ocjenjivati (vrednovati) prema drugačijim kriterijima.
Ja ne radim u OŠ, ali sam radila nekoliko godina i znam koliko je frustrirajuće kad u 45 minuta, a realno 30, računajući pripremu, trebaš od djeteta dobiti nekakav crtež. Neizvedivo.
XMoje traume: tjelesni i, iznad svega, tehnički. Cijelo polugodište sam sastavljala neko zujalo, što je bila najlakša naprava za sastaviti, ali prozujalo nije.
Kod mene to je bilo piljenje šperploče za brusnu daščicu... Bljak! I to zato jer su drugoj djeci roditelji doma radili, a meni nisu...
A mm ima sličnu traumu kad mu je "prijatelj" iz torbe "posudio" njegov rad i predao prvi, pa je mm dobio kaznu za predmet koji je sam mukotrpno izrađivao.
Danas moja djeca pile, farbaju i lijepe DOMA.... Kako će ići u školi, ne znam, a nije mi ni bitno, tako dugo dok iz matematike i hrvatskog nose petice.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom