Zadnja Ruža hrvatska
Rodila se malena Ruža. Kao feniks uzdigla se na naslovnici novina na kojima je donedavno stajao slavodobitni ministrov poklik: Nema zamrzavanja embrija!!!
Maleno dijete, koje je tek napustilo toplinu majčine utrobe, na trenutak je učinilo da zaboravim da je 77 zastupnika ovog naroda diglo ruku za zakon koji je srušio snove svih onih koji sanjaju svoju malenu Ružu.
Pitam se jesu li i oni vidjeli vijest o njenom rođenju i jesu li barem na trenutak zadrhtali, pitajući se: Bože moj, što sam to učinio!?
Malena Ruža simbol je neopisive želje i nadljudske borbe za djetetom, teškog puta kojim moraju proći svi sa dijagnozom neplodnosti. Malena Ruža je simbol potpomognute oplodnje kakvu smo pamtili, zakona koji je datirao iz 1978.godine ali je u svojoj humanosti bio barem stoljeće ispred ovog, donesenog ove jeseni. Simbol je klinike na kojoj je začeta, najmanjeg odjela za reproduktivnu medicinu na svijetu na kojem rade liječnici čiji je život oduvijek bio stvaranje života.
Na tom istom odjelu ležala sam prije 10 dana po posljednji put. Sve mi je bilo u znaku oproštaja. Oproštaja od narančastih stolica na kojima sam čekala najduže u životu, oproštaja od liječnika i sestara koji su mi pomogli na ovom teškom putu, oproštaja od sale u kojoj sam šest puta punktirala svoje jajne stanice i dočekivala transfere. To mi je bio trinaesti.
Prije četiri godine na tom istom stolu začeta je moja curica, moj san, moja kokola. Sve nebeske sile, sve molitve svijeta, sve suze isplakane i neisplakane stvorile su Nju. Nije poput malene Ruže bila smrznuti zametak, ali mogla je biti. Mogla je biti među ovih pet preostalih koji su me čekali ove četiri godine. I tako sam ležala na istom stolu i bojala se moliti opet za čudo. U duši je bila tišina, tek su ruke refleksivno napravile znak križa. Smijem li tražiti više?
Dok držim ruku na stomaku, zamišljam da njena toplina grije tri vraćena zametka. Preživjeli su četiri godine na minus 196 stupnjeva i sada su u mojoj maternici. Molim za čudo. Opet. Molim da barem jednom od njih nebo da šansu.
Jer ovo je moj oproštaj sa postupcima MPO u Hrvatskoj. Ne želim niti smijem kao majka žrtvovati svoje zdravlje stimulacijama u kojima se smiju oploditi samo tri moje stanice, a nijedan embrio zamrznuti. Ne želim biti dio priče u kojoj na početku ovog preteškog puta stoje neinformirani pravnik i psiholog koji procjenjuju naš majčinski i očinski potencijal. Ne želim da se ne vjeruje liječniku kojeg sam odabrala, već se traži drugo mišljenje. Bježim od ovog bezumlja.
Možda ako želja bude prejaka, odemo u neku od inozemnih klinika. Tamo mogu sanjati san o svojoj malenoj Ruži, iako će biti preteško putovati s djetetom u tuđu zemlju, pričati tuđim jezikom i osjećati se izgnanim iz svoje domovine.
Realniji mi je ovaj drugi kraj moje priče, u kojem će naša večernja molitva završavati zahvalom za jedino čudo mog života.
Ali ostat će molitve za sve vas koji još hodate trnovitim stazama potpomognute oplodnje. Molitve da će možda priča malene Ruže otopiti predrasude ljudi koji ne znaju ništa o boli, pa zato lako ranjavaju.
Molitve da će jedna velika religija ukinuti osudu ljubavi, jednako kao što je nakon dva tisućljeća ukinula limb, otkrivši pravo Isusovo lice koje ljubi svu djecu, krštenu i nekrštenu.
Hrvatska više nije mjesto pod čijim će se suncem rađati malene Ruže, ali ostaje nada da će taj san uskrsnuti i da će neki novi ljudi, novi ministri imati moć srca i prepoznati ljubav. Ljubav koju želimo dati.
 |
|||
Odgovori s citatom
ina33 prvotno napisa
