uh, teska tema i teski ljudi.
evo npr. moj slucaj: radila sam vise godina na institutu za istrazivanje depresije, bolest mi je dobro poznata, imam dosta kolega psihologa ili cak psihijatara. i opet, kada dodje do konkretne situacije u mojoj okolini, cesto se osjecam bespomocno.

jedan od mojih najboljih prijatelja ima depresiju. runs in the family, mama je decenijama na antidepresivima, sestra se bori sa amplitudama raspolozenja i reakcija...
mozete zamisliti sta sve u toku godina nisam pokusala u nastojanju da pomognem tom covjeku, koji je uzgred budi receno izuzetno uspjesan, dinamican, cak i popularan na neki nacin (ali naravno sa potpuno uvrnutom slikom o sebi i svijetu, u kojoj je naravno sve drugacije, crno i beznadno). molila sam, zahtijevala, manje ili vise direktno, poklanjala knjige na datu temu, nasla psihoterapije...za sve ove godine, dva puta je osoba krenula sa lijekovima i ubrzo ostavila, trenutno donekle uspijeva da izmenadzira bolest kombinacijom trcanja i specijalne ishrane, pitam se dokle ce potrajati...
cesto mislim da je od svih bolesti ovo svakako jedna od najgorih, zato sto u akutnim fazama mijenja karakter i integritet osobe i vi vise ne znate sa kim imate posla.
u svakom slucaju treba prilicna doza mazohizma da covjek sa nekim dijeli taj teret i mislim da ako bas nije u pitanju dijete, muz etc. da se svi ozbiljno trebamo zapitati u nekom trenutku, dokle?