Dojim svog sina već 20 mjeseci. Nekad je strašno naporno, noći su nam neprospavane, razmišljala sam o odvikavanju, isprobavala odvikavanje, nije išlo, i odlučila dojiti dok god njemu to puno znači. Tješim se da će prestati sam kad bude spreman.
Najviše me živcira komentiranje moje okoline, pa on je već veliki, sad ćeš ga teško odviknut, zar će dojiti do 18-te godine i slično... luda sam... i zbog takve situacije još više depresivna kad mi pukne film i kad poželim da istog trena prestanemo a vidim da ne ide.
Kako se nosite sa sličnim situacijama?


Odgovori s citatom
. Ono sestra predaje smjenu i kaže kolegici " ovo je curica s intenzivne mama ju doji(ovo onako naglašeno posprdno uz kolutanje očima i kao da je dio dijagnoze). Užaaas, ionako si na rubu snaga . Pa pitaju "a jede li išta osim cice?"(sa dobrom dozom cinizma)...pa provociraju"a koliko to vi Mama možete imati mlijeka sa njenih godinu i pol?"...puko mi je film nakraju pa sam im skresala i što ih ide i ne ide, do otpusta su samo treptale okicama i zaobilazile nas u širokoom luku
.
, kome ima smisla ukažem na dobrobiti dojenja, suseljanima kažem da i oni janjce koji su za rasplod ostave na sisi
....
!
)
i da ima mleka bas koliko treba


beskrajno cijenim što se drži po strani i ne komentariše) je samo jednom poluzabrinuto primijetila "kako li ćeš ga kasnije odvić". Ostali i ne znaju da još dojimo, a oni koji znaju podržavaju. Mi fino spavamo, maleni ostaje na čuvanju bez problema tako da nemaju ama baš nikakvog argumenta kontra dojenja. A sin je takav šarmer i tako je presladak kad traži i kad doji da se svi prisutni istope na scenu, manipulator podli maleni

