Citiraj ana.m prvotno napisa
pomikaki, misliš od mlađe, seka je mlađa 3 godine.
Ima osjećaj da s njim nikako na zelenu granu.
da, sori, zabuna
u svakom slučaju, ne bih uvijek ignorirala dreku i suze. Ako se prečesto ponavlja, istražila bih može li se doći do nekog izvora problema, tako da pokušam pričati s njim. To ne znači nužno da bih popustila, nego bih mu dala priliku da me uvjeri, samo ako su mu argumenti dobri popustila bih. Ali i bez da dobije to što traži, na njega će djelovati to da si ga ozbiljno saslušala.

Nedavni primjer, samo na mlađem djetetu (2,5g). Ja sam u drugoj sobi, a mm, moja mama i mala u dnevnoj. Čujem urlike koji se ne daju ignorirati. Dolazim i vidim da mala i moja mama sjede na kauču, a mala dreči i hoće strgnuti dekicu na kojoj sjedi moja mama. MM je hoće kao i inače smiriti po svaku cijenu (on bi se odavno ustao) i tepa joj, što joj daje energiju za jaču dreku. Moja mama pak ne popušta, očito da ne bi mislila da može vriskom dobiti to što hoće. Moja prokušana taktika: odnosim je s mjesta tantruma i pitam je što bi htjela (pitanje zašto plačeš ne pali jer ne zna još odgovarati zašto-zato). Ona kaže da hoće deku. Ja kažem što ćeš napraviti s dekom. Ona, sva ljuta: baciti na pod (pretpostavljam da je možda na početku htjela nešto drugo ali sad je toliko ljuta da ima samo destruktivne ideje). Sad ja kažem da to ne možemo nikako napraviti, baka hoće da deka bude čista, a osim toga nećemo baku gnjaviti vriskom i pustit ćemo je da sjedi na kauču da se odmori jer je puno radila. Na kraju kažem: hoćeš da se vratimo u sobu, ali da ne vičeš i ne plačeš i da baka smije sjediti. Kaže: Ajde. I na kraju, dođemo u sobu i ona počne mahati ljutito prema baki, na pitanje što radi, kaže: brišem baku ... ali dalje nije radila scene.

Eto, ja sam saslušala, malo utješila, bila sam nježna ali i odlučna, obje smo dale svoja mišljenja o problemu i to je već bilo dovoljno. Ali naravno, ne mora paliti za svako dijete.