moja pričao o dojenju
tin je rođen ranije 34+5, 2960 i 49 cm.
kad se rodio pokazali su mi ga i odnijeli odmah. nije bilo slike u glavi koju sam zamišljala cijelu trudnoću. on na mojim prsima sisa kolostrum.
rodila sam ujutro i cijelo sam jutro provela vukući ljude za rukav i govoreći da ako je to ok da želim dojiti (ili bar pokušati) svoje dijete.
napokon su me shvatili ozbiljno i odlazim na odjel. tin je u inkubatoru. vade ga i ja ga dojim. sestra pomaže i on vuče, iako jako slabo. ja sve to zanemarujem jer sam jednostavno sretna.
rečeno mi je da se doji po satu i onda opet gnjavim da me zovu na svaki kme. i zov me. i sama vidim da nešto nije uredu s dojenjem no ne znam što.
drugi dan tin izlazi iz inkubatora i prelazi na adaptaciju. i dalje dolazim dojiti. sestra i dalje pomaže. nitko ga ne važe i ja nisam svjesna da on gubi na težini. nastojim pratiti znakove dobrog sisanja no sve je jasnije da je on preslab i da nešto ne radim kako treba. panika je sad već prevelika.
treći je dan konačno sa mnom u sobi. donose mi jastuk za dojenje i sve je puno lakše. predlažu mi šeširiće i tin konačno četvrti dan dobiva na težini.
nažalost javlja se žutica i kreću problemi. ne mogu ga probuditi. nose ga na svaki kme (stvarno sam ih gnjavila) ili nakon sat i pol (na moje inzistiranjenje jer se on ne budi).
sisa samo par minuta i ništa.
mislim da će biti bolje doma.
knačno 6-i dan idemo doma i čini se da je sve bolje. i dalje dojim s šeširićima. popišane pelene su ok, ali pokakane...
jedva 2 i to onaj minimum minimuma od 2,5 cm.
dolazi patronažna i govori mi najgore riječi ikad- fontanela udubljenja, dijete van je gladno, dehidrirano...(ispalo je da mu uzv glave nije dobar i da zato je fontanela udubljena bila, nije bio dehidriran).
meni se ne čini tako jer jako dobro piški no poljulja me jer na vagi se pokazalo 10 dan da nije dobio ništa od izlaska.
primjećujem da umjesto da s žuticom ide na bolje situacija je sve gore i gore... on je sve žući i sve pospaniji. ne jede.
konačno na savjet idem do pedijatrice i vadimo krv. bilirubin visok, dobitak na težini nikakav.
pedijatrica podupire dojenje, dogovaramo se da i dalje dojim pa opet vaganje i vađenje krvi.
zovem SOS telefon te zahvaljujući njima i izvorovoj savjetnici za dojenje konačno dojenje kreće. 14-i dan nakon poroda tin je dostigao svoju težinu. :D
ono što je uslijedilo je laktacijska žutica. dojila sam po satu do tinova drugog mjeseca jer on se nije budio niti tražio jesti. bilirubin raste pa pada.
grijem mlijeko i bilirubin pada, no čim počnem dojiti opet raste.
najljepši trenutak dojenja mi je bio s oko 2,5 mjeseca kad sam počela dojiti na zahtjev.
tin lijepo napreduje ali žutica se produžuje do 4mj pa je vaganje (tjedno) i vađenje krvi aša tjedna rutina.
konačno je i žutica prošla. tin ima 4,5 mj, 69 cm i 8 kg. dojimo i dalje s šeširićima.
ovako napisano na papiru čini se tako jednostavno i tako daleko. znam da sam nešto zaboravila, no toje zapravo dobra stvar...
ne mogu ni nabrojati koliko puta su mi rekli da pređem na AD (osim moje pedijatrice), koliko puta su mi rekli da mi mlijeko ne valja, da bi mi bilo jednostavnije na bočici, da bi žutica prije prošla da ne dojim...
gledam svog sina jutros. sisa u ustima, i osmjeh u kut usana, samo za mene. pogleda me na tren i opet navali.
dojenje je za mene nešto neprocijenjivo, nešto za što sam se namučila i što se nadam ću raditi jako dugo ( a bila sam jedna od onih koje su mislile da bi dojile samo par mjeseci...)
 |
|||
Odgovori s citatom
vissnja prvotno napisa
