 |
|||
Misliti pozitivno
Evo predlažem da pokrenemo jedan novi topic podrške potencijalnim roditeljima (posvajateljima).Ovdje možemo razgovarati o različitim pitanjima vezanim uz posvojenje te nas svatko tko želi može izvjestiti o napretku i fazama postupka kroz koji prolazi,možemo zajedno razmotriti i pokušati pomoći savjetima i iskustvima(bilo osobnim bilo tuđim)
Mene trenutno usrećuje to što u zadnjem pozivu prema centrima su svi bili jaaako ljubazni, raspričali su se, za razliku od prije, rekli neka zovem što češće, i baš mi to daje neku nadu!
tigrical,drago mi je zbog vas!mislim da je to jedan malen ali značajan korak prema ostvarenju vašeg cilja
Shanti, razmišljala sam o tome, mogu i ovu temu splitati i otvoriti novu tipa "Nazivanje centara - kako i kada?" (gledam , nemamo takvu, iako se tema provlačila kroz mnoge topice), samo problem je što su već skoro sve teme zapravo obrađene, valjda niti nema nešto novo o čemu već nismo pričali. Pitanje je treba li nam onda OVAJ topic ili ne? Možda se možete svi izjasniti da vidimo želje...
Svakako ne bih voljela da se ovo pretvori u svakodnevne jadikovke tipa nazivam cijelo-jutro-nitko-mi-se-ne-javlja.
Mislim samo da bi trebali promjeniti naziv topica u primjerice Nazivanje centara i tu pisati iskustva.
Ta je tema dosta obradena ali eto ako ima jos potrebe iznositi iskustva i savjete, zašto ne. Svježa iskustva su ipak potrebna, jer je primjerice sad situacija drukčija nego prije 5 ili 10 godina, posvojitelja je sve više, a broj djece ostao isti.
Slažem se sa svime što si napisala, slažem se i s prijedlogom Ivanas, sve samo da se ne dogodi da ovo postane praktično jedini aktivni topic, svaštara s hrpom stranica u kojoj će za buduće korisnike koji krenu našim putem ostati zagubljene korisne informacije o različitim temama vezanim uz posvojiteljstvo.čokolada prvotno napisa
Svaka tema na ovom forumu ima tendenciju da postane "svaštara",zapravo većina njih to i jest jer je nemoguće i čovjeku ne svojstvenu da se ne udalji barem malo od teme(a nerijetko to bude i potpuno,pa imamo mali milijun topica na kojima je u naslovu jedna decidirana i zasebna tema a tokom javljanja i ljudskih različitih priča,velikog broja primjera i različitih stilova pisanja ta ista tema postane jedna sasvim druga tema ili čak nekoliko njih)
Ja sam ovaj topic otvorila i nosi naslov koji je prvenstveno namjenjen pružanju potpore ljudima,nije decidiran i svatko može iznijeti svoje stavove i mišljenja,iskustva itd.Prvenstveno sam ga zamislila kao mjesto dobrih i pozitivnih emocija i vibracija za sve ljude koji prolaze kroz postupke.
Mislim da moderatorica Cokolada ima pravo-nije cilj jadikovanje tipa zvala nitko se ne javlja ali ako nekoga i to "muči"može ovdje podjeliti s nama
Mislim da se javlja puno osoba s širokim znanjem i životnim iskustvima,puno mama i budućih mama čije sudjelovanje jeohrabrujuće i vrlo poželjno.
Netko je naveo da su mu draži topici koji završavaju zaokruženom pričom i koji imaju slijed formiran prema određenoj temi-podržavam takve ali voljela bi da i ovaj zaživi.I znam de će sve gospođe koje ovdje traže savjete,iskustva,koje se bore sa svim zavrzlamama i apsurdima zakona,koje čekaju i ustrajno pokušavaju što prije biti jedna-sretna i zaokružena priča!
Evo, topic je podijeljen, nova tema o nazivanju centara je tu
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=86908
Ovaj topic ima potencijala ako se budemo držali teme, a može se odnositi i na čekalice i na mame/tate.
Evo, za početak - kako ne izgubiti vjeru da će telefon zazvoniti baš nama?
moram reći da sam sretna što o posvojenju svojedobno nismo puno znali, imam dojam da bi nam sada (informiranima) bilo puno teže. Jednostavno sam znala da će dijete stići ako se potrudim, zaista sam vjerovala u to. Doduše priznajem, još prije postupka imala sam "alternativu" - mogla sam(nekako) zamisliti život bez djece - točnije, znala sam da neću prestati živjeti ako se to dogodi.
Također mislim da je dostupnost tolikih informacija(od kojih su neke,nažalost,čista subjektivost upakirana u uopćene formulacije) na neki način kontradiktorna jer imam dojam da su ljudi s protekom vremena sve više obeshrabreni neki čak(najčešće prethodno razočarani neuspjelim pokušajima zasnivanja biološke obitelji) u startu ne očekuju uspjeh,u njih se uvuče nekakva rezigniranost i oni rijetki ljudi u strukturama centara koji razumiju očaj i situacije kroz koje posvajatelji prolaze dobro bi razumjeli ovo o čemu sam pisala.Osobno mi je silno žao kao čovjeku kada se sjetim parova koji ispunjavaju sve uvjete i koji čekaju i žive u nadi i kada se sjetim jednog primjera(mislim da je to bilo prije par godina)jedan par je usvojio dječaka i djevojčicu vrtićke dobi(inače brata i sestru)naravno čekali su minimalno jer su imali čvrstu vezu koja im je čak(perfidnost ovoga je očita) omogućila da izaberu "koje od ponuđene djece" žele.Inače gospodin i gospođa su strukama usko povezani s djecom(koliko me memorija služi psihijatar i defektolog) s čvrstim uporištima koja su im omogućila prednost i najistančaniji izbor(naravno mimo reda i svih ostalih ljudi na dugogodišnjem čekanju za koje je povratna informacija bila"žao nam je,ali još uvijek ništa")Da sad ne ulazim u detaljne opise jer je degutantno-dotični par je nakon tjedan dana doveo dječaka i djevojčicu natrag u dom rekavši-čupaju nam pesa,plaču,napravili su nered itd itd mi ipak nebismo bili podoni ne spremni za biti nečeijim roditeljima.Ovom žalosnom pričom koja me se dojmila su njezini akteri zaista premašili sva očekivanja htjela sam reći da mislim da je često probleem upravo u tim "intervencijama"(u konačnici za pogrešne ljude) i da nije fer da neki nemogu usvojiti niti jedno dijete a neki drugi(ne mislim ovdje na nikoga s foruma niti ikoga prozivam govorim o meni poznatim slučejevima s rasvjetljenim nelogičnostima) mogu usvojiti 3-4-5 djece.
Svaka rasprava/topic na svakom forumu ima takvu tendenciju, ali različiti podforumi i različite rasprave postoje zato što se pokreću s različitim temama. I da se oni, kojima su informacije potrebne, lakše u tim temama snađu. Inače bismo mogli imati jednu jedinu temu koja bi se zvala Posvajanje djeteta, pa bi joj svrha bila i ona druga koju si ti namjenila ovoj temi, a to je "razgovarati o različitim pitanjima vezanim uz posvojenje" (citiram tebe). I u toj svaštari bismo mogli tjednima tražiti ono što nas zanima.
I dalje smatram da se za "različita pitanja", koliko je god moguće, trebaju otvarati posebne teme, a ne da treba egzistirati topic koji će služiti za takva "različita pitanja". Drago mi je što su se i moderatorica (tj. urednica) ovog podforuma i Ivanas složile s time.
Ovo je zgodna ideja, ali to bi onda bio više kao chat topic, nešto kao Jutarnja kavica koja je svojedobno ovdje bila vrlo aktivna.Prvenstveno sam ga zamislila kao mjesto dobrih i pozitivnih emocija i vibracija za sve ljude koji prolaze kroz postupke.
Mislim da moderatorica Cokolada ima pravo-nije cilj jadikovanje tipa zvala nitko se ne javlja ali ako nekoga i to "muči"može ovdje podjeliti s nama
To sam ja napisala. Bilo je vrlo inspirativno i ohrabrujuće pročitati neke priče koje su krenule od pozivanja centra ili pisanja zamolbi za obradu itd. pa završile posvojenjemNetko je naveo da su mu draži topici koji završavaju zaokruženom pričom i koji imaju slijed formiran prema određenoj temi-podržavam takve ali voljela bi da i ovaj zaživi.I znam de će sve gospođe koje ovdje traže savjete,iskustva,koje se bore sa svim zavrzlamama i apsurdima zakona,koje čekaju i ustrajno pokušavaju što prije biti jedna-sretna i zaokružena priča!, sigurna sam ne samo meni. Međutim, to bi bila neplanirana priča, nenamjerni dnevnik neke forumašice ili nekog forumaša u jednoj, njezinoj/njegovoj temi.
I ja svim srcem želim svima koji ovdje pišu, ili ne pišu nego nas samo čitaju, da što prije postanu mame i tate... ali kada krenemo tapkajući kao potpuni početnici, korisno nam je imati pred sobom relativno pregledan forum na kojem se neće deset puta otvarati teme sa stalno jedno te istim pitanjima, ili, još više, da se savjeti i iskustva o posve određenim pitanjima izgube između postova s "jadikovkama" - jer će se iskustva onih koji su već nekome na to odgovarali relativno lako (po naslovima) pronaći.
Iskreno, u ovom slučaju ne laje pas zbog sebe. Ja sam svoju obradu obavila, molbe poslala, imam i iskustvo s pozivanjima centara... I jasno mi je da se s osnovne teme skrene... I neka je tako, ovdje je riječ o nečemu toliko bitnom i intimnom da nije potrebno tvrdo inzistirati na forumskim pravilima i držati ih se baš kao pijan plota. Međutim, ako se to dogodi u okviru nekog topica otvorenog s nekom jasno određenom temom, OK., ali da smatram da nije dobro da postoji jedan generalni topic za "različita pitanja".
I ja se pitam, kako ne izgubiti vjeru, što bih nekome drugome rekla... Jer ja je ne gubim. Bez obzira na sve, vjerujem(o) da ćemo uspjeti, jednako kao što si ti vjerovala, bez obzira na svu našu informiranost i svijest o tome da do našeg djeteta nećemo možda stići onako brzo kako bismo željeli. A opet, i ja znam da neću prestati živjeti ako se to slučajno ne dogodi.
A do tada, dat ću sve od sebe, znam da će i moj suprug dati sve od sebe, kao što smo se trudili i na svim ostalim planovima, da ostvarimo svoj veliki san - postanemo roditelji.
Dodat ću još da je dostupnost informacija upravo dragocjena, cijeli proces mi je zahvaljujući ovom forumu, recimo to tako, "demistificiran", ovdje sam pronašla iskustva iz kojih smo mogli složiti sliku onoga što nas čeka, od slanja one prve zamolbe za obradu, do ove faze nazivanja centara, korak po korak, stepenicu po stepenicu. Bez iskustava i savjeta koje smo ovdje pronašli puno bismo lutali, u svim etapama.
Nekako vjerujem da će upravo informiranost, zahvaljujući svima vama ovdje, koje ste svoja iskustva podijelile s nama koji smo krenuli vašim putem, pomoći da stignemo, jednoga dana, i mi do svoga djeteta. I svima ostalima koji ovdje pišu ili samo čitaju, a koji su na istom putu...
Treba biti uporan, ići naprijed. Ja sam već bila odustala od posvojenja drugog djeteta, ali onda sam se ponovo vratila u borbu i evo mi danas moje cure.
Ja moram priznati da se na ovom podforumu često osjećam kao čudna iznimka zato što nisam prošla kroz duga čekanja i nazivanja. Ne izgubiti nadu meni se odnosilo prvenstveno na nekoliko mjeseci obrade, kad su nas ponovljena pitanja i testovi bacali ponekad u očaj. Kažem da nismo dugo čekali, vremenski nismo, možda dva-tri-četiri tjedna do prvog poziva. Ali sjećam se kako mi se činilo da se predugo ništa ne dešava, osjećaja da smo zapeli na mjestu. Obrada je makar spora polako napredovala, taj period mirovanja s negativnim odgovorima koji su stizali bio je gori.
Očito je to što smo napisali da prihvaćamo i veće dijete pomoglo da nas nazovu brzo. Smiješno je da smo prvi puta računali s djetetom do 7 godina, a dobili 10godišnjaka, a kod drugog posvajanja obrnuto.
Drugi put se nismo bojali da neće biti odgovora, ali suočili smo se s drugim izazovom: odlučiti koje će se od nekoliko djece najbolje uklopiti u našu obitelj, a da po mogućnosti ne upoznamo djecu da im ne stvaramo doatnu traumu.
Ne mislim da je posvajanje većeg djeteta poželjan ubrzani put do djeteta i da pomaže preskočiti strahove i brige. Ali vjerujem da naše pozitivno iskustvo ipak može mnogim čekalicama dati nadu.
Moja obitelj nije onakva kakvu sam zamišljala. Ali je obitelj i moja i tu i ja sam beskrajno sretna zbog toga.
Ima jako različitih prilča i situacija - ja sam svoje prvo dijete, malu bebu, dobila praktički odmah. Obrada je trajala dugo, nekoliko mjeseci, ali od slanja molbi do tog presudnog poziva prošlo je samo pet dana. Dugo sam čekala drugo dijete koje je bilo starije, 6,5 godina. U te tri i pol godina doista sam spoznala puno toga i o domovima i o CZSS i o sudbinama djece i o samoj sebi. To je bio težak put, ali je vodio k cilju.
Poznam jako puno posvojenih obitelji i znam da su svi oni koji su stvarno htjeli djecu i bili uporni u tome i stvorili svoju obitelj. Sretno svima!
Vivl, vi ste bili spremni uzeti starije djete, i zato niste dugo čekali, jer starije djece ima, i onaj tko je spreman na to može i danas posvojiti u roku par tjedana.
Vjerujem kad bi postojala sustavna podrška i adekvatna priprema roditelja na posvojenje starijeg djeteta da bi se veći broj parova odlučio na to.
Meni osobno je žao što je potpuno ukinuta dobna granica, što je takvoj djeci gotovo onemogućilo da dobiju obitelj.
Ne želim nikoga uvrijediti, ali stvarno iskreno smatram da pedesetogodišnjaci nisu najbolji izbor za odgoj male bebe, dok bi im dijete od 8, 9 godina bilo puno prirodnije jer teoretski žena još u ranim četrdesetima može roditi i biološko dijete.
Nažalost često se desi da neki pedesetogodišnjaci imaju čvrste "veze" i stvarno dobiju dijete, jer ne vjerujem da takvo što centri svojevoljno odluče, s obzirom na broj posvojitelja.
S druge strane je dijete koje je već prošlo značajan gubitak i životu i onda u tinejdžerskim godinama izgubi jednog ili nekad i oba roditelja i ostane samo. Znam i takva dva slučaja.
I još mi se čini iz dosadašnjeg iskustva i priča da bi priprema za posvojenje stvarno trebala biti obvezna, nešto tipa Školica jer mnogi koji kreću u posvajanje imaju vrlo romantične predodžbe o "spašavanju" siročeta iz doma koje će onda dovesti doma i živjeti sretno do kraja života.
I mislim da bi bilo ok izdati neku brošuru ili priručnik sa osnovnim smjernicama o procesu posvojenja.
Ma koliko ja vidim iz vlastitog iskustva, više nije tako lako doći do starijeg djeteta. Mi već dugo čekamo starije, tj. dijete do 6-7 god, i još do sada ništa. Nitko nas nikada nije kontaktirao za djecu te dobi, već samo jednom za djecu od 15, 16 god. i sa nekim ( većim ) zdravstvenim poteškoćama. Ja se borim, zovem, uporna sam, a one koje mi ( nesvjesno ) ne daju da odustanem i koje su mi zvijezde vodilje u ovom mraku su naše forumašice - dvostruke mame ( Zdenka, Vivi, Leonessa )
Nedavno sam dobila informaciju da je kod izglasavanja zakona prema kojem se dobna granica za usvajanje bebe pomiče na 45 godina bilo mnogo oprečnih stavova ponajprije među stručnim kadrom.Iskreno,ja bi uvijek se zauzela za mišljenje da je za posvajanje bebe 45 godina zaista gornja granica jer iako su ljudi različiti(mislim na narav,vitalnost,način pristupanja odgoju i slično) mislim da su "mlađi" posvojitelji primjereniji za odgoj bebe djelom i iz razloga koje je ivanas navela(smrt roditelja koja može izazvati ozbiljnu traumu na svakom djetetu a posebice na onom koje je rođeno u nesigurnom mediju i dio djetinjstva provelo u domu).Naravno,nemoguće je i nepotrebo biti restriktivan u bilo čemu pa i u posvajanjima "starijih" ljudi jer primjerice ako je u pitanju brat ili sestra djeteta koje su već posvojili i u sličnim specifičnim situacijama.Beskrajno podržavam sve VAS koji ne odustajete od svojih ciljeva i snova.Iako su okolnosti često frustrirajuće i kao da šalju poruku-"nema šanse" uvijek na kraju borci uspiju a ijedan pogled na dijete je pokazatelj da je svaki trud vrijedio.
Mislim da je bitno u svemu tome na zaboraviti na sebe i nastojati sačuvati svoj mir i u svemu što nastojati što više biti roditelj kakvog biste poželjeli svom djetetu.
A teze da je posvajanje pomaganje napuštenoj djeci i slično su čista površna i bezobzirna percepcija ljudi koji nežele ili intelektualno-duhovno nisu u mogućnosti posvojenje sagledati kao čin stvaranja obitelji i postajanja roditeljem.
I meni se čini da se u međuvremenu nekakva dobna granica za brže posvajanje pomakla na 10+ godina. Voljela bih kad bi to bio odraz većeg interesa posvojitelja, gubljenje straha od posvajanja "tko zna kako odgojene" veće djece, a ne neka vrsta prislinog dizanja granice od strane nespremnih potencijalnig roditelja.
Razumijem potrebu postavljanja dobne granice za bebe, i donekle podržavam, iako mi iskustvo govori da se u životu oštre granice često pokažu neprimjerene u pojedinačnim slučajevima. Kad bi bismo mogli vjerovati da centri u svim slzučajevima rade u interesu djeteta, ne bi nam trebale granice.
S tim se slažem, i ne toliko zbog romantičnih predodžbi, nego zato što posvajanje i ono što mu prethodi jest stresno i za roditelje i za djecu, i definitivno više informacija pomaže da se to prebrodi, na obje strane.
to je definitivno točno.edukacije i potpore te kvalitetnih informacija i pouzdanih savjeta je premalo.nužno je oformljavanje nekakve posebne grupacije stručnjaka i posvojitelja s iskustvom koji bi bili dostupni svima s bilo kakvim nedoumicama i poteškoćama s kojima se nose u svim fazama procesa i samo suživota o odgoja djeteta.
i osobno ću se zauzimati za nešto takvo.usprkos što novca država nema a angažman tolikog broja stručnjaka koji bi mogao pokriti više centara s različitim profilima jest skup i zasada je samo "nužna iluzija".a osobno poznajem mnoge divne ljude koji su usvojili djecu i koji bi rado svoja iskustva podijelili i pomogli(kada bi postojao mehanizam organizacije i usmjeravanja) a na svemu tome se uz uporan angažman može puno učiniti.
Bilo je pokušaja da se pri zagrebačkom Obiteljskom centru oformi savjetovalište za posvojitelje, ali to nažalost nije prošlo.
Meni i mm, koji smo tek na početku perioda isčekivanja koje uključuje nazivanje i čekanje na onaj pravi poziv, čini se da bi nam uz manje informacija bilo lakše. Naime, mm zna tri obitelji na svom poslu koje su usvojile djecu, kod mene na poslu dvije kolegice su usvojile djecu. Tu je i forum. Razgovarajući s kolegama s posla i čitajući forumska iskustva, nakon završene obrade u CZSR činilo mi se da uopće nema nade za nas.
Moram priznati da me je i prilično "ubio u pojam" razgovor s kolegicom koja je usvojila tri sestre i sada je jako nezadovoljna svojom djecom.
No, tko može dati garanciju da će išta u životu - muž, djeca, roditelji biti super i najbolji. Pa sam se sabrala i zovem i čekam i nadam se.
Mislim da bi bilo krasno da postoji neko savjetovalište za roditelje, ali u našoj stvarnosti i na našim prostorima, bojim se da od toga ništa, ne računajući entuzijazam onih koje vode Školu za posvojitelje. Nema u društvu potpore za brojne skupine koje potporu trebaju, pa tako nema niti za posvojitelje.
Dobro je da postoji barem ovaj forum jer je sjajno kada vidiš da nisi sam u svojim dilemama, strahovima...Kada vidiš da tvoje iskustvo dijeli i razumije još netko tko to isto prolazi. To je snaga grupe.
mamirna držim vam palčeve da uspijete ostvariti svoj cilj
U postu navodite da je vaša kolegica nezadovoljna djecom ili obitelji,i ja poznajem ljude koji donekle imaju slične probleme čak je i jedna osoba iz struke izjavila mojoj poznanici-e da vi znate čija su to djeca i kakve genetske deformacije nose u sebi bolje biste promišljali odluku o usvojenju...osobno mislim da odgoj i stav roditelja jako puno znače u formiranju ličnosti djeteta a da veliki broj biološke djece također u nekoj dobi ima određene smetnje.
Svatko uvijek ima neka (neispunjena ili nerealna) očekivanja i od biološke i od posvojene djece. Samo kod posvojene djece lakše se, makar i podsvjesno, posegne za argumentom tipa nije od početka s nama, nema naše gene i sl., pa se valjda i lakše izrazi "nezadovoljstvo djecom".
Tu se vidi koliko je važno pripremiti se za posvojenje osobito starije djece, da budući posvojitelj bar otprilike dozna što ga čeka i kako i uz čiju pomoć rješavati probleme.
To nezadovoljstvo s djecom, meni se na prvu čini (naravno ne poznajem osobu pa samo govorim onako općenito) da se radi o prevelikim očekivanjima i/ili nerealnim. Čini mi se nekako kao ono kad se čovjek zaljubi, ali ne u osobu već u svoju predodžbu kakva bi osoba trebala biti i onda se razočara kad shvati da ta zamišljena osoba ne postoji. kad su djeca u pitanju onda propustimo priliku voljeti ono što ona jesu.
Djeca su takva kakva jesu, a roditelji su tu da im pomognu da pronadu svoj put koji je samo njihov, a ne onaj koji su roditelji zamislili.
Nekako mi se čini da je pisanje na forumu malo zamrlo, osim u pogledu tehnikih detalja. Znam d su neki forumasi imali ruzna iskustva i da se sad mnogi ustrucavaju pisati jer je forum jako posjecen i citan od strane mnogih, ali s druge strane ovo je gotovo jedini izvor informacija za buduce posvojitelje i meni je osobno bio dragocjen.
Kad smo poceli razmišljati o posvojenju procitala sam doslovno svaki post, svaku temu, neke i po više puta, saznala gotovo sve potrebno što se tiče tehničkih detalja, ali i o svemu ostalom, ostvarila i privatne kontakte s nekim forumasicama, od kojih su neka prerasla i u prijateljstva i čija iskustva i savjeti su mi dragocjeni!
Zato pisite barem sitne detalje, dogodovštine vaše djece, nama koji čekaju to je poticaj i ohrabrenje da se i dalje borimo.
slažem se sa ivanas-ljudi javljajte se mnogima će biti drago i veoma ohrabrujuće čuti vaša iskustva!! :D
Evo, moja velika cura (još malo pa 6 g.) došla je do faze kad joj svako "jače" neslaganje sa mnom završi s: nisi mi ti mama, ne moram te slušati! 8)
Sve joj laganini objasnim zbog čega ipak jesam njena mama i što mamu čini mamom... ona se jako brzo vrati u tračnice, zapravo niti ne misli još zaozbiljno kad mi to kaže - više me testira kako ću reagirati (želi me ipak malo naljutiti kad ograničim crtić ili sl.).
Ipak kad kažem da je mama , između ostalog, ona koja ju beskrajno voli, priupita me da li to znači da je teta koja ju je rodila ("pa i ona je mama, zar ne?") nije voljela?
Taj dio joj još nije baš jasan...kuži da se ova nije mogla brinuti za nju, ali ne sviđa joj se pomisao da ju možda nije voljela. A ako ju je , pak, nekako voljela zašto ju je ostavila? S druge strane još ne shvaća da je i odluka da se zadrži dijete i da ga se da na posvojenje određena vrsta ljubavi.
Počinju pomalo i pitanja na koja zbog manjka podataka ne znam odgovor, a njoj se "ne znam" ne sviđa.
Vjerujem da nejavljanje "starih" posvojitelja ima samo jedan razlog: teškoće, dogodovštine, svakodnevica...potpuno je jednaka kao i kod neposvojene obitelji o kojoj čitamo napr. na Izazovima roditeljstva. Nakon početnog uzbuđenja potpuno zaboraviš da si se posvojio.
Mi smo svi napisali svoje priče o posvojenju, kao podstrek onima koji žele posvojiti, naravno, u mjeri u kojoj se to može napisati na forumu kojeg čita jako mnogo ljudi, više neregistriranih nego registriranih. O svojoj djeci sada pišem ponešto na čitavom forumu - u rubrikama škola, od 6-9, od 9-13, izazovi roditeljstva i sl., darovita djeca itd.
Na ovom forumu redovito odgovaram na sva pitanja koja netko postavi, ako na njih imam odgovor.
Čokolada, meni se čini da A. s ovim pitanjem provocira - ona zna da si joj ti mama i zašto si joj mama. Na tvom mjestu ne bih joj to svaki put iznova objašnjavala. Bolje je zadržati diskusiju na predmetu o kojem se radi. Tako sam ja to riješila s M. kad je prije par godina došao u "ne možeš mi naređivati, nisi mi mama fazu". Doduše, on nije bio jako uporan u tome, jer ipak je on "mamin sinek".
Vi "stari" posvojitelji Zdenka 2, Vivl, Čokolada i jos svega nekolicine vas koji jeste još tu i vjerojatno bi forum gotovo potpuno zamro da se vi ne javljate, ali sam mislila na ostale koji su aktivni na forumu dok ne posvoje, pitaju savjete i pomoć a onda se vise nikad ne jave kad posvoje iz raznoraznih razloga, nekad i zbog loših iskustava i napada, ali nekad iz zbog toga sto su oni ostvarili svoj cilj i to je to.
pitanja
pozdrav svima,
ja sam već duže skriveno na ovom forumu. Inače suprug i ja smo pred samim posvojenjem dviju djevojčica. I tek sada imam hrpu pitanja. Ono što me u ovom trnutku zanima je koja je procedura nakon što mi nadležnom CZSS podnesemo molbu za posvojenje ove dvije djevojčice? Kako izgleda period prilagodbe? Da li one dolaze kod nas odmah ili samo preko vikenda? Drugim riječima zanima me cijeli taj period od kada mi kažemo "Da, hoćemo ih!" do kada im ne postanemo i formalno pravno roditelji.
hvala unaprijed na odgovorima tj. iskustvima
Nisam jos posvojila pa nemam direktno iskustvo, ali sudeći prema iskustvima mojih prijatelja i poznanika koji su posvojili, svaki centar ima svoju proceduru i svaki slicaj je razlicit.
Ako je dijete u udomiteljskoj obitelji onda proces posjecivanja traje uglavnom duze, osim ako se radi o maloj bebi, ako je dijete u domu i stvori se dobar kontakt izmedu posvojitelja i djece onda se uglavnom preferira da se dijete sto prije makne iz doma i da posvojiteljima jer je domsko okruzenje za dijete nuzda i bolje je da je sto krace u domu.
Ne znam tocno koliko traje period od potpisivanja rješenja do njegove pravomocnosti, to ce ti reci ovi iskusni posvojitelji. Sretno!
Dobrodošla!
Kod nas je situacija ovakva…..Mi smo našu M. posjećivali 3 tjedna, nakon toga nam je dolazila na vikende, preko blagdana je bila malo duže, i od petka je kod nas za stalno. Od prvog susreta pa do danas prošlo je dva mjeseca. Mislim da tu nema pravila, koliko sam ja shvatila, svaki centar to odrađuje na svoj način.
Rješenje o posvojenju smo potpisali dva tjedna nakon podnošenja zahtjeva. Rješenje postaje pravomoćno nakon 8 dana, nakon čega slijedi upis u matične knjige s novim podacima, odjava/prijava zdravstvenog i prebivališta. Mi još čekamo na pravomoćnost.
Naša oba djeteta došla su kući tek kad je rješenje postalo pravomoćno i to je jedino po proceduri, a sve ostalo je zaobilaženje procedure, što može biti u interesu djeteta i posvojitelja, ali može i loše završiti.
Kod sina je to razdoblje trajalo kratko, odnosno onoliko koliko traje zakonski rok za pravomoćnost posvojenja, a kod kćeri duže, jer je bilo pravno kompliciranije. Posjećivali smo je oko mjesec i pol.
ja bih trebala jednu informaciju-kakve su šanse paru koji ima biološko dijete ili dvoje djece da usvoji dijete?Jedni moji prijatelji bi željeli a neznaju imaju li uoće šanse i ima li smisla ulaziti u proceduru?
Po zakonu imaju šanse, ali je problem što je jako malo djece s rješenim statusom a posvojitelja koji uopće nemaju djece jako puno, pa onda preferiraju dati njima.
Jedino ako su spremni posvojiti djete školske dobi, znači starije od 6 godina, ili dijete s posebnim potrebama.
Možda bi trebali onda razmisliti i o opciji da udome djete, to je već puno lakše, naravno ako su spremni na tako nešto.
Ima parova koji su posvojili drugo dijete, iako su već imali dijete/djecu, biološku ili posvojenu. Konkurencija jest velika, ali formalnih prepreka za borbu parova koji imaju djecu za posvojenje nema. Istina je da u mnpogim centrima preferiraju dati dijete ljudima koji nemaju djecu, ali to nikoga unaprijed ne isključuje. Također nije točno da parovi s djecom mogu konkurirati samo za starije dijete ili dijete s posebnim potrebama, iako to može ubrzati posvojenje. Mene su mnogi, čak i u sustavu, pokušavali odgovoriti od želje za posvojenjem drugog djeteta, međutim, išla sam za svojom željom i za svojim pravom i sad imam i kćer.
Svijet, dobrodošla, nadam se da ćeš se još javljati. Čini se da za period prilagodbe stvarno svaki Centar ima svoj običaj. Naša su oba dječaka došla za stalno u roku 2-3 mjeseca od prvog upoznavanja, a u međuvremenu su dolazili preko vikenda. Mlađi je k tome prije prvog vikenda došao u kratki posjet u pratnji udomiteljice.
Ivila, šanse ima, i ako tvoji prijatelji to žele, neka samo započnu obradu bez razmišljanja o šansama.
Nisam bila ovdje neko vrijeme pa ću se malo vratiti na teme koje su spomenute.
O nezadovoljstvu djecom složila bih se s čokoladom da svatko ima neka (neispunjena ili nerealna) očekivanja i od biološke i od posvojene djece, a kod posvojene djece se to možda lakše izrazi. Mislim da je razlika što su posvojitelji znali nešto o djetetu, možda ga i upoznali - prije nego su donijeli odluku da ga prihvaćaju. Kad postane teško (čega bude u svakoj obitelji) posvojitelj si može misliti "da sam samo onda..." dok biološki roditelj ne može. Ne treba raditi dramu što takva misao padne na pamet, ali sigurno je pogrešno pustiti misli da dalje nastave u tom začaranom krugu.
Za drugi dio slažem se s mariom elenom, iako sam svjesna da su neke karakterne osobine urođene. A za ovo prvo... takva se primjedba ne bi smjela desiti, jer bi roditelj morao dobiti te informacije (sve osim osobnih podataka) da zna što i kako kad se problem pojavi.da vi znate čija su to djeca i kakve genetske deformacije nose u sebi bolje biste promišljali odluku o usvojenju ...osobno mislim da odgoj i stav roditelja jako puno znače u formiranju ličnosti djeteta
Mene osobno su jako pogodile neke informacije koje su naknadno isplivale, bila sam u pravom šoku. Kad sam kasnije u dugom razgovoru s djelatnicama centra saznala objektivno grde detalje, to me ohrabrilo i smirilo moje strahove toliko da to ne mogu opisati. Informacija je uvijek bolja od neinformacije! A ljudi koji u postupku posvojenja zataje bitne informacije igraju se s dobrobiti djeteta i cijele obitelji.
Apsolutno potpisujem!Tu se vidi koliko je važno pripremiti se za posvojenje osobito starije djece, da budući posvojitelj bar otprilike dozna što ga čeka i kako i uz čiju pomoć rješavati probleme.
Hello ponovno,
dakle mi već tjedan dana idemo u dom družiti se s našim curama. Ima dana kad je dobro ima dana kad je loše. Danas je bio relativno loš dan. Rasplakale su se obje kad smo krenule prema parku. U jednom trebutku nam je došlo da odustanemo dignemo ruke od svega vratimo se doma i kažemo gotovo. Ali ipak naša odluka je da ih posvojimo.
Nemojte misliti da mi nismo ušli otvorenih očiju u sve ovo, ali kad se suočiš s problemom 1 na 1 tek onda shvtiš na što su te svi upozoravali.
Ipak najviše mi dižu tlak neke osobe sa svojim glupavim savjetim i promjedbama, od onoga "testirajte ih jesu li zdrave" do onoga "to su glupa i zapostavljena djeca i nikad ništa od njih, jadni vi".
Nisam pametna njihova socijalna nas forsira da ih što prije uzmemo kod kuće na prilagodnu, a starija jedva da se prošeće 500 metara s nama (jako je traumatizirana i svega se boji). Koliko im dati vremena, koliko brzo ići to su pitanja koja me muče.
Eto za sada toliko, malo sam si olakšala dušu
pozdrav
Djeci treba dati vremena onoliko koliko im treba, a to je jako puno. Tempo trebaju diktirati djeca. Ukoliko se radi o traumama bilo bi dobro obratiti se za pomoć dječjem psihologu/psihijatru.
Svakako je važno da budete potpuno sigurni u vašoj odluci, jer je ono što vas čeka teško. Posvojitelji moraju biti spremni na to da daju maksimum svoje snage za pomoć svojoj zakinutoj i zanemarenoj djeci.
Svakako bi bilo dobro posavjetovati se s nekom stručnom osobom, koja nije iz doma. Meni se čini kad se radi o domovima da je njima u interesu što prije djecu maknuti iz doma i smanjiti troškove, a takva nagla promjena ponekad nije u interesu djeteta.
Re: pitanja
mi smo usvojili u BiH. od trenutka kada smo obavijesteni: "imamo bebu", pa do njegovog dolaska u nas dom, proslo je tacno mjesec dana. posjecivali smo ga 6-7 puta u 15 dana. potpisali rjesenje u centru i sa soc. radnicom otisli po sina. njemu je bilo svega 10 mjeseci, pa je vjerovatno zbog toga prilagodba isla brze.pozdrav svima,
ja sam već duže skriveno na ovom forumu. Inače suprug i ja smo pred samim posvojenjem dviju djevojčica. I tek sada imam hrpu pitanja. Ono što me u ovom trnutku zanima je koja je procedura nakon što mi nadležnom CZSS podnesemo molbu za posvojenje ove dvije djevojčice? Kako izgleda period prilagodbe? Da li one dolaze kod nas odmah ili samo preko vikenda? Drugim riječima zanima me cijeli taj period od kada mi kažemo "Da, hoćemo ih!" do kada im ne postanemo i formalno pravno roditelji.
hvala unaprijed na odgovorima tj. iskustvima
a kad se tice glupavih komentara, savjeta i slicno, smatram da me ne moze savjetovati neko ko nema iskustvo sa usvajanjem.
iz tog razloga moj dragi i ja nismo nikome (osim roditeljima, braci i sestrama) ni pricali da idemo u postupak usvajanja djeteta. tako da nemam ni jedan primjer takvih komentara ili savjeta. kad smo dobili sina sve smo s ponosom i snaznim osjecajem srece, obavijestili da smo dobili/usvojili sina. svi su bili pozitivno iznenadjeni, cestitali, dolazili na "babine" i ja dosad nisam osjetila nista negativno kod ljudi koji nas okruzuju (rodbina, prijatelji, komsije), naprotiv.
svijet, vama puno srece zelim i puno strpljenja.
Apsolutno ne iz doma - treba razgovarati s potpuno neutralnom osobom.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom