Ja moram priznati da se na ovom podforumu često osjećam kao čudna iznimka zato što nisam prošla kroz duga čekanja i nazivanja. Ne izgubiti nadu meni se odnosilo prvenstveno na nekoliko mjeseci obrade, kad su nas ponovljena pitanja i testovi bacali ponekad u očaj. Kažem da nismo dugo čekali, vremenski nismo, možda dva-tri-četiri tjedna do prvog poziva. Ali sjećam se kako mi se činilo da se predugo ništa ne dešava, osjećaja da smo zapeli na mjestu. Obrada je makar spora polako napredovala, taj period mirovanja s negativnim odgovorima koji su stizali bio je gori.
Očito je to što smo napisali da prihvaćamo i veće dijete pomoglo da nas nazovu brzo. Smiješno je da smo prvi puta računali s djetetom do 7 godina, a dobili 10godišnjaka, a kod drugog posvajanja obrnuto.
Drugi put se nismo bojali da neće biti odgovora, ali suočili smo se s drugim izazovom: odlučiti koje će se od nekoliko djece najbolje uklopiti u našu obitelj, a da po mogućnosti ne upoznamo djecu da im ne stvaramo doatnu traumu.

Ne mislim da je posvajanje većeg djeteta poželjan ubrzani put do djeteta i da pomaže preskočiti strahove i brige. Ali vjerujem da naše pozitivno iskustvo ipak može mnogim čekalicama dati nadu.
Moja obitelj nije onakva kakvu sam zamišljala. Ali je obitelj i moja i tu i ja sam beskrajno sretna zbog toga.