Majke radoholičarke

[Anita-AZ]

Otvaram ovaj topic ni ne znajući zapravo što ću napisati i što zapravo želim od vas kao odgovor. Mozda bi mi bilo dovoljno već da znam da nisam jedina.

Priča je slijedeća. Ja obožavam svoju obitelj i svoju djecu. No, obožavam i svoj posao. Moj posao je ono što definira moju osobnost i mene i zapravo mi znači koliko ja značim sama sebi. Ne zato što mi je potrebno biti karijeristica koja super zarađuje, dapače, nego zato što je taj posao ono što sam oduvijek željela i jednostavno sam to ja.

Ono što se događa i jače je od mojih odluka, principa je ta strast prema njemu koja uspije zasjeniti SVE!! Onog momenta kad dobijem novi projekt, toliko beskrajno u tome uživam (unatoč izazovima, preprekama i težini koju svaki istovremeno nosi) da jednostavno ne želim prestati. Ili ne mogu.
I to je ok, no ono što mi se ne sviđa jest moj osjećaj da sam izgubila povezanost sa djecom i obitelji čim se dogodi taj klik u mojoj glavi. I djeca to jako osjećaju. Muž se ok nosi s tim jer razumije moju strast i nevjerojatna je podrška.

Znači, ništa se OBJEKTIVNO ne promjeni (osim što radim konstantno, ali ipak se nađe koji sat za super intenzivnu igru s djecom), ali promjeni se moj prioritet u glavi i teško iz toga izlazim.

Ne znam ni želim li to promjeniti jer sretna sam na ovaj način, no ne znam zaista što se zbiva sa djecom uz takvu majku i iako izbjegavam te guilt tripove koji ne polučuju nikakav rezultat ionako - nije da se ne zapitam što ja njima govorim svojim ponašanjem i da li je to stvarno skroz ok?

Npr. mozda je slučajnost, ali nakon što ja jedno vrijeme radim danonoćno, često se jedno od djece lagano razboli. Kao da time traži moju pažnju. ILI je slučajnost. Ne znam.

Što vi mislite o tome i da li sam jedina?
(iako, kao sto sam ja malo na Rodi, vjerojatno su i ostale takve majke malo na Rodi.. pa ako se i nitko ne javi, to valjda nije dokaz da sam majka alien. .

Suština je svega jest da ne vjerujem u priču u kojoj majka mora izgubiti sebe da bi obitelj bila sretna. Jer tada obitelj i NIJE sretna (jer majka nije).

[bejb]

eto, javljam se.

tri godine sam bila na porodiljnom, posvetila se samo bebi, ali onda sam se morala vratiti na posao.
moj posao je dio mene i bez njega, to nisam ja.
tri godine doma s bebom su bile predivne, najljepse, ne bi ih mijenjala, to je bilo samo nase, bezbrizno vrijeme.
ali ne bi mogla stalno tako.

ona sada ide u vrtic, ja na posao. cesto je baka pokupi, jer ne stignem sve odraditi. da, ponekad imam griznju savjesti (pogotovo zato jer se kod nas, radila ja ili ne, financijski nista ne mijenja), ali ne mogu protiv sebe.
kad se vratimo iz vrtica, posvetim vrijeme samo njoj, a kad zaspi, najcesce nastavljam s poslom.
nisam karijeristica, vec je to ono sto me ispunjava.

[piplica]

Anita, stvar je u tome da žena kada postane majka i dalje u glavi ostaje ona ista koja je bila i prije, samo je obogaćena za još jednu novu
dimenziju.

Koliko te poznajem ovako virtualno, ti si jedna veoma strastvena osoba i kao takva svu sebe unosiš u ono što radiš.
Prioriteti ti se samo naizgled mijenjaju, ali zapravo ti samo trenutačno nešto drugo zaokupi više pažnje i/ili vremena.

Tvoja djeca više nisu toliko malena, oni će tebe prihvatiti takvu kakva jesi, jer kako sa puno žara ulaziš u razne projekte, sa još većom strašću i ljubavlju zasigurno njih odgajaš.
To si ti i bilo što da pokušaš mijenjati ne bi bilo dobro, niti za tebe niti za njih, jer to više ne bi bila TI.

Podrška TM-a je u tome najvažnija, on će uskakati kada ti ne stigneš, a ti ćeš već naći načina da im te propuštene zajedničke trenutke nadoknadiš.

[maria elena 1984]

jedna osoba iz moje bliže okoline sebe smatra karijeristicom pa je samoinicijativno ostavila curicu od 7mj teti čuvailici(znači nije morala ni na koji način natrag na posao,financije više nego dobre itd) i danas ta djevočica ima 5 godina(netrebam pisati da ima najskuplju robu,najekskluzivnije bundice,cipelice,sobu punu "in" igračaka itd)malecka je svako ljeto 2 mjeseca kod bake,svaki dan u vrtiću provodi 8-9sati-ostalo vrijeme je čuva baka,teta čuvalica,ponekad tata jer mama svaki drugi vikend putuje na seminare,kongrese,simpozije
radnim danom nema puno vremena jer priprema doktorat,neznam koju specijalizaciju poredu i slično
naravno,mama i tata putuju par puta godišnje a kćerkicu ne vode jer-tako dalek put samo izmori dijete...
i tako jedna divna mama živi svoj život dok njezino dijete odrasta sa vidljivim nedostacima majčine prisutnosti i topline
i nejede ništa i često je bolesno,nervozno,ljutito i tako dalje....
takve majke i njihove karijere ja smatram teškim samoživim luzericama
a žene koje vole svoj posao i rade ga profesionalno,koje traže balans između obitelji i karijere..to pozdravljam
ali mislim da je dijete prioritet

[mikka]

ja mislim da mozes biti samo sretna sto si se tako pronasla u tom poslu koji radis. i da ce ti djeca zbog toga na kraju biti sretna.

to ti govorim iz koze jedne izgubljene "ni-sama-ne-znam-sto-hocu".

[Freyja]

ja mislim da mozes biti samo sretna sto si se tako pronasla u tom poslu koji radis. i da ce ti djeca zbog toga na kraju biti sretna.

to ti govorim iz koze jedne izgubljene "ni-sama-ne-znam-sto-hocu".

Veliki potpis.

[Sanjica]

Ti si sretna žena!
Ja te samo djelomično razumijem jer svoj posao ipak ne volim tako strasno (iako se dajem cijela i osjećam se da sam to ja). No, ja imam više talenata u svom životu, a imam i jedno područje s kojim se ne bavim ali mi je veeelika strast. Da mi je to kojim slučajem bio životni poziv vjerojatno bih i ja pisala ovakav post kao tvoj.

Ja idem na posao svaki dan i čeznutljivo sanjarim o tome kako bi mi predivno bilo da mogu ostati doma i biti sa svojom djecom, uređivati kuću, kuhati razne delicije za moje prijatelje, uređivati svoj vrt...

Ovo sa bolesnom djecom i tvojom tezom slučajnosti ti je bez veze teorija, ne opterećuj se s tim jer je NORMALNO da se mala djeca ponekad razbole, voljela majka svoj posao ili ne.

[ina33]

ja mislim da mozes biti samo sretna sto si se tako pronasla u tom poslu koji radis. i da ce ti djeca zbog toga na kraju biti sretna.

x. Mislim da iz takvog uživanja u poslu djeca mogu samo profitirati u smislu stava prema radu općenito, a vjerojatno su tvoji izazovi posebni(ji) od žena koji idu na posao jer imaš dodatni izazov što si s njima fizički u stanu dok radiš, je li u tome "kvaka"? Mislim, ljudi koji odlaze na posao (barem mi se čini da to radi većina njih) se isključe iz misli o djeci na x sati, a to je teže dok su djeca u stanu, a možda taj dio priče je i izazov njima - jer si "tu", a nisi? Je li možda to u pozadini tvojih osjećaja?

[Maslačkica]

Evo, ja ću napisati nešto iz perspektive djeteta sa majkom radoholičarkom.
Mene nije smetalo to što nije s nama i što je bila često odsutna, ali mi je jako smetalo to što bi me polovično slušala, jer bi u glavi bila u svom poslu - jednostavno se to jako osjeti.

Znači, mislim da ako zadovoljiš dnevnu potrebu djece za komunikacijom u kojoj stvarno pridodaješ njima pažnju i, ono osnovno, slušaš ih šta ti imaju reći, a da ti nisu misli u poslu, mislim da stvarno nemaš šta da brineš i da imaš grižnju savjesti.
Naravno, to vrijeme ne treba biti cijelo vrijeme kada si s njima, pa i majke koje nisu radoholičarke, ali rade, pa čak ili ne rade, nisu non stop posvećene djeci kada su zajedno - ali je bitno da napravite vrijeme kada ćete se posvetiti jedno drugima.

[Ifigenija]

Mislim da gotovog odgovora nema. Potrebe svakog čovjeka su drugačije, pa i svakog djeteta. Moje dvoje djece ima posve drugačiju ideju o tome što treba od majke, i kako, i ja se samo nastojim prilagoditi dati im ono što im treba, doista treba.
Mislim da je majčinstvo zeznuta stvar upravo u tome što nismo na zadatku s predestiniranim vrijednostima; naša briga o djetetu briga je o jedinstvenoj osobi koja može tražiti puno vremena, koja može imati specifične potrebe (npr. posebne potrebe, ili dijete može biti boležljivo, senzibilno, ili treba puno sporta) ili može biti jednostavna što ima zrak koji diše i nešto hrane.
U toj kombinaciji smo i mi - kako i koliko možemo raditi, na kojoj "radnoj temperaturi" možemo ili ne možemo predahnuti i prionuti na drugi dio života (poslovni, ljubavni, majčinski), možemo li paralelno ovo ili ono.

Kod mene konkretno je došlo do odricanja od određenih dijelova "karijere" jer jednostavno nisam sposobna istodobno biti u nekom projektu i biti pribrana majka koja je u stanju dati djeci ono što treba. Ali znam žene koje uspješno mogu ono što ja nisam mogla, imaju djecu koja trebaju možda nešto drugo.


Zapravo, ne znam odgovor. Pretpostavljam da je sve u finom nijansiranju između parametara koji sačinjavaju naš život, nas same, našu djecu i našu obitelj... ponekad možemo uskladiti stvari, nekad ne. Nekad su odricanja teška, nekad nisu potrebna. A opet - ako i dođe do nekih nemogućnosti da uskladimo sve, možda nije potrebno radikalno potezati ovo ili ono. Ponekad je potrebna samo mala modifikacija pa da svi budu sretni i zadovoljni.

Ne znam. Razmišljam...

[purple rain]

imam prijateljicu koja je umjetnica...
obožava slikanje i kada je uhvati taj "umjetnički zanos" niti vidi niti čuje... sasvim je isključena...
mi obični ljudi teško možemo to razumjeti, ali njen suprug (njena sušta suprotnost, ekonomist, sav realan, u brojkama) za divno čudo to sasvim kuži... meni nikada neće biti jasno kako su se njih dvoje našli, ali snaga ljubavi je neizmjerna.... i čudni su njeni putevi...

u trenutcima kada vidi da je ona u svom transu posvećuje se djetetu maksimalno...

ona se isto ponekad muči pitanjem svoje isključenosti....

a ja joj zavidim na svemu što stvara sa svojim djetetom kada ne stvara slike... voljela bih imati sposobnost priuštiti djetetu te trenutke totalne isključenosti od svijeta i uživljenja u njihov svijet....
to je moj hendikep... ja se igram s njima, ali opet mislim na sto stvari svakodnevice koje me muče.... i nisam 100% tu....
a ona kad nije nije, ali kad je - onda stvarno je....

sad što je bolje - konstantna umjerenost ili on - off 100 % isključenost - uključenost..... a tko zna....

[lasica]

nisi jedina.i ja sam takva.i inače opsesiram oko stvari koje uspiju probuditi tu neku "strast" u meni,nema to veze samo s poslom.ali u mojem slučaju,ja sam izabrala dijete,jer sam kužila da nemrem na dvije stolice sjediti tim intezitetom.barem ne dok je tako jako mali,a poslije ćemo vidjeti.

[enela]

nije da se ne zapitam što ja njima govorim svojim ponašanjem i da li je to stvarno skroz ok?

Mislim da im daješ najbolji mogući primjer, da će naučiti kako uvijek u životu radimo nešto za druge, a nešto samo za sebe. I da je to nešto potpuno normalno.

Da samo znaš kako ti zavidim na toj strasti...

[MoMo]

samo da potpisem cure koje kazu da si ti jedna jako sretna zena, a samim tim i su i tvoji klnici sretni - jer imaju majku koja je ispunjena i ostvarena osoba i na poslovnom i na privatnom planu. I sto je po meni jako vazno tvoja klinci imaju super uzor - majku koja im u praksi pokazuje da je "posao" nesto sto se voli i radi sa strascu a ne "patnja" opet ponedjeljak i opet posao.

[krumpiric]

rekla bih da su tvoja djeca sretna jer gledaju kako posao i život mogu biti lijepi i ispunjeni.

[Anita-AZ]

Hvala vam, drage moje. NAdam se da ste u pravu.

No, nemojte zaboraviti da ne postoji idealna situacija i da je ovo koliko i divno, toliko i stresno. Svaki dan prilika za veliko oduševljenje, ali i veliko razočaranje. Ima dana kad se pitam zašto sam to odabrala i da li sam dovoljno jaka za nositi se sa svime, nije da nema.
A ionako kad uživam s djecom, shvatim da je sve ostalo samo šlag na torti, a obitelj je nešto najljepše i najbitnije i temelj svega, temelj mene.

Tako da... sve mi uživamo na svoj način. U ovom mojem načinu nema puno mira....

Ja ne mislim da netko tko nema strast u poslu (ili prema nečemu.. bilo čemu), nešto gubi. Dapače, ima priliku živjeti vrlo stabilno i sretno.

[ivy]

Anita, potpisujem tvoj prvi post u potpunosti i sasvim te razumijem. s time da moja strast prema poslu nije ništa drugačija od strasti koju su imali i moji roditelji, pa mislim da time nisam bila oštećena nego samo da sam dobila dobar uzor.
i htjela bih naglasiti ono što si i ti rekla da tu muž igra bitnu ulogu jer razumije situaciju i daje svoj doprinos

[betty blue]

ja mislim da mozes biti samo sretna sto si se tako pronasla u tom poslu koji radis. i da ce ti djeca zbog toga na kraju biti sretna.

to ti govorim iz koze jedne izgubljene "ni-sama-ne-znam-sto-hocu".

X

[seni]

anita, je ne razumjem sto je uopce tvoj problem?
ili trazis kruha preko pogace?

[Darijae]

a joj je si me našla.....
Moj L. je predivan dječarac volim ga beskrajno, ali volim i svoj posao puno ..koji puta bi čak rekla i previše do te mjere da sam dugo vremena kalkulirala kada je pravo vrijeme za drugo malo zlato. Malo je u mene specifična situacija jer radim privatno imam svoju firmu i nakon prve T i 7 miseci izbivanja sa posla skoro me dočekala propast i firma se oporavljala dobrih godinu dana jer sam ja željela biti iskljućivo majka taj period tako da se ja sad malo bojim svega i drugačije planiram sve ako Bog da pa bude + ić uskoro...

A šta se tiće normalnog neznam meni je normalno i jedno i drugo ali osobno mislim da nebi bila potpuna kad nebi radila.

[Anamorci]

Djetetu je sigurno jako vazno vidjeti da su mama/tata zadovoljni i ispunjeni, ono to osjeti, i ako je to rezultat posla to je super.
Moj tata je zbog posla bio vise odsutan iz mog zivota nego prisutan u njemu, ali kad je bio tu osjecala sam neogranicnu kolicinu ljubavi koju je imao prema meni i to mi je bilo najvaznije. To si sad mogu objasniti gledajuci unatrag.

Ako mama jako puno radi i unese se u svoj posao, vazno je da u vrijeme kada se posveti djetetu - zaista posveti, da ga zaista slusa, gleda, odgovara smisleno na pitanja itd.
Mislim da u tim trenucima ne bi smjela biti na pola s djecom, a na pola u poslu. Makar to bilo samo sat vremena dnevno, mora biti 100 posto posvecena.
Na taj se nacin postize dobra ravnoteza u kojoj su svi zadovoljni.

[Anamorci]

Djetetu je sigurno jako vazno vidjeti da su mama/tata zadovoljni i ispunjeni, ono to osjeti, i ako je to rezultat posla to je super.
Moj tata je zbog posla bio vise odsutan iz mog zivota nego prisutan u njemu, ali kad je bio tu osjecala sam neogranicnu kolicinu ljubavi koju je imao prema meni i to mi je bilo najvaznije. To si sad mogu objasniti gledajuci unatrag.

Ako mama jako puno radi i unese se u svoj posao, vazno je da u vrijeme kada se posveti djetetu - zaista posveti, da ga zaista slusa, gleda, odgovara smisleno na pitanja itd.
Mislim da u tim trenucima ne bi smjela biti na pola s djecom, a na pola u poslu. Makar to bilo samo sat vremena dnevno, mora biti 100 posto posvecena.
Na taj se nacin postize dobra ravnoteza u kojoj su svi zadovoljni.

[NANNE]

e da ja sam se proljetos našla u situaciji da me se napokon shvaća i prihvaća za ozbiljno u poslu koji radim- dakle stvari su sjele na soje mjesto- ali istovremeno sam ja sama shvatila da želim još djece ali i da godine idu ali i da je sad pravo vrijeme ali i na poslu je krenlo-ali znala sam isto tako da ako neke stvari ne uradim sad vrlo vjerovatno više i neću- i ostala sam trudna!! i veri sam hepi!!
na poslu sam to odmah rekla bez skrivanja i dalje radim punom parom i dalje je sve ok-poznavajući sebe vratiti ću se ranije na posao - i prvi put sam izdržala 11 mjeseci jer meni jednostavno fali taj dril i fali mi komunikacija i fale mi ljudi i fali mi moje pravo i zakoni i ja sam jednostavno takva.
ali nadam se se ljudi neće promjeniti dok se ja vrnem -- pazi sad a još nisam ni otišla.
i ja nosim posao kući- radim kad lana zaspe- i nakad mi je pun kufer svega ali volim to što radim i lijepo mi je na poslu. i ustajem u čudna doba palit komp kad mi sine ideja- i ljudi me čudno gledaju kad to kažem !!!
želim biti još uspješnija u poslu ali sam skužila da je upravo tad trebalo odlučiti o prioritetu i nije mi žao

[Trina]

Anita, ja mislim da to o čemu ti pričaš nije definicija radoholičarke. Po meni, radoholičar je osoba koje je većinu svog vremena na poslu, ja to zamišljam neko radno vrijeme od 8 do 20 jer ta osoba to tako želi i u tome se najbolje pronalazi. Ti si samo posvećena onome što u tom trenu radiš, ko što su cure rekle, imaš tu nekakvu strast prema poslu i to je super. Naravno, ako to podrazumijeva i vrijeme kad nisi u poslu nego si isključivo s djecom.

Inače, ova druga definicija radoholičara mi nikako ne ide sa obitelji i djecom. Baš sam nedavno pričala s nekim o trenutnom stanju u Americi i razvijenijim zemljama, kad je u pitanju nasilje u djece i teenagera. Pa nije slučajno da su djeca poludila, da se javlja agresija i nasilje. vjerujem da je to povezano sa tim modernim vremenima, životom gdje su mame samo polumame a više poslovne žene jer im je život posvećen poslu a njihova djeca ostavljena su raznim institucijama, dadiljama i drugim ljudima koji nisu roditelji. Možemo se mi razvijati i rasti u kojem god pravcu hoćemo ali neke stvari su zauvijek. Dijete je i prije 2 000 godina i za još 2000 g će trebati ljubav, bliskost, brigu i pažnju mame. To je ono što nas čini ljudima sposobnima za voljeti i živjeti normalan život. Ono što nam razvija samopouzdanje, vjeru u sebe, razvija nam sve one pozitivne osjećaje koji će nas kasnije činiti nekakvim ljudima a ne strojevima.

[Anita-AZ]

Trina, vidiš toga se i bojim!

Jer da, nekad ne da je od 8-20... nego je od 8-8 slijedeceg dana kad ga odfuram u vrtić i vratim se doma odspavati par sati i nastavim raditi. I ta ludnica traje po tjedan dana (više fizički ne mogu, a toliko mi je najčešće dovoljno da napravim prvu fazu posla i čekam odgovor) i onda se malo smirim. Ali u tih tjedan dana... to je ono što me brine. Tada muž preuzme sve oko njih i iako je podrška velika, zna i on pregoriti i onda slušam o tome kako bi i ja trebala samo 8h na dan raditi i slično. Ali to ne funkcionira u ovakvom tipu posla. Kad ide.. ide... i koristiš svaki moment toga i ne prestaješ....
Znači, da, radi se o povelikoj satnici. Uspijem i mužu već nedostajati , a kamoli djeci.

Hm. Izgleda da me sve to ipak opterećuje, pa ću morati smisliti neki umjereniji način....

[Trina]

Pa to su faze po tjedan dana, nije to svakodnevno radno vrijeme koje je uviejk takvo. Nemaš se zašto zamarati nego biti sretna da se možeš nećemu tako lijepo posvetiti i istinski uživati u tome. Inspiracija prođe, posao se obavi i vratiš se u rutinu.

[Trina]

nećemu zanemarimo to

[Marion]

Ja sam bivsa radoholicarka.

Moguce je stisnuti u 8 sati svakog radnog dana sve sto moras obaviti (nebitno je u koje doba dana ih stavis ako ti je radno vreme flexibilno), sa povremenim o-ruk radom par puta godisnje.

Ali neprestano raditi na o-ruk je lose organizovan posao, koji trosi zaposlenog dok ga ne potrosi (a onda ne brini se naci ce nekog drugog, jer posao ne moze da ceka).

Moras se jako dobro organizovati i pokazati pretpostavljenom da sve funkcionise u 8 sati i onda ga naviknuti na to.

Za kraj najtezi deo - moras sebe samodisciplinovati, da ne odustajes od rutine ni kad sekire padaju. Jer posao nikad ne staje i sutra je novi dan i ne ostajati za svaki "kasljuc, kasljuc", nego samo kod pravih problema koji koce posao.

To sto propustis sa svojom decom i muzem ne vraca se.

Na neki nacin te razumem i secam se "stare" sebe, taj uspeh i uzbudjenje definitivno daje high osecaj, ali ne bih se vratila u to "stanje", nije zaista vredno svih odricanja koja se ticu porodice.

Naravno takve odluke mozes doneti samo kad rascistis (ako to uopste zelis) sama sa sobom.

[Marion]

Nisam ti mislila soliti pamet, samo dobronameran savet.

[Anita-AZ]

Thx Marion. Razmišljam....

[Marion]

Sretno, na koju god stranu da okrenes nece ti biti lako.

[Zdenka2]

Anita, u potpunosti sam se našla u tvom postu. To je problem o kojem već dugo razmišljam. Okolnosti su vrlo slične - posao koji volim, uživam u njemu, obuzima me to što radim i ne mogu ne raditi. Isto kao i i ti, radim od kuće. Dvoje djece su pored mene kad radim, ali ne i sa mnom. Kada je M. bio malen, posvećivala sam mu svo vrijeme koje je provodio kod kuće (išao je u vrtić). Kad je došla B. prije dvije godine i njoj sam se potpuno posvetila i stavila posao sa strane. Međutim, kako su oni već veći i stalno se zajedno igraju dogodilo se da ja podsvijesno to počnem smatrati dovoljnim i sve više i više vremena posvećivati poslu.

Napravila sam posljednjih godina neke jako velike projekte i planiram nove, ali s time da više ne namjeravam dozvoliti da me posao potpuno usiše i da mi pojede vrijeme s djecom. Nadam se da ću, kao Marion, moći reći da sam bivša radoholičarka. Osjećam potrebu za onim što je ona opisala kao samodiscipliniranje - jednom sam djeci objašnjavala važnost rada i radnih navika i dodala kako im ja tu mogu poslužiti kao primjer, jer nemam nikakvog šefa nad glavom i nitko me ne treba tjerati da radim. Mali mi je na to odgovorio da ja ne mogu biti primjer za to, "jer mene treba tjerati da ne radim". Njegov prikaz mene u avataru također govori svoje. To je samo djelić razgovora koje sam o tome imala sa sinom i koji su me otrijeznili.

Prošlog ljeta je ta moja "radišnost" dosegla kulminaciju i odlučila sam da ću s tim prekinuti i mislim da sam već malo odmaknula na tom putu. Nastojim disciplinirano raditi dok djece nema doma i planirati rad i druge obaveze da bude tako. Kada dođu doma, mičem se od računala i budem s njima. Uzmem knjigu dok oni gledaju crtiće, uzmem nekoga od njih u krilo, odlažem knjigu kad prestanu gledati i hoće se pomaziti i poigrati sa mnom. Ako se oni zaigraju, vratim se poslu, ali sam ga spremna prekinuti na njihov zahtjev. Nastojim s njima biti vani, prošetati, otići u kino, slastičarnicu, ne se uvijek žuriti zbog posla.

Od sebe ne očekujem potpunu žrtvu svoje ljubavi prema poslu, jer bih se tada morala odreći sebe. Ja sam ja, takva kakva jesam i moja djeca moraju prihvatiti da sa mnom u paketu ide i moj posao. Ali imaju pravo na to da oni budu na prvom mjestu. Potrebe kojima nije odgovoreno na vrijeme ostale bi tu kao problemi. Osim toga, želim uživati u svojoj djeci, poznavati ih, poznavati njihove prijatelje, biti prisutna i na raspolaganju. Želim da se s toplinom sjećaju svog djetinjstva, a ne da žale za propuštenim.

Nadam se da će ovaj topik zaživjeti kao neka vrsta podsjetnika i grupe za podršku za nas radoholičare.

[fegusti]

zdenka, ovaj tvoj post nije samo podsjetnik radoholičarkama... ima nas koje zabrazdimo u svoj svijet i razmišljanja, zapravo, ne radeći ništa.
ja se stalno moram podsjećati gdje sam i gdje mi treba biti fokus.
kući ne smijem biti za kompjuterom jer jednostavno otplovim.

za mene je sva sreća da imam određeno radno vrijeme jer ne znam kako bih se uspijevala organizirati i uskladiti posao i djecu.

[fegusti]

e da, za kompjuterom izgledam kao ti u avataru

[Anita-AZ]

Zdenka, da, kuzimo se potpuno. A zena s avatara bi mogla biti i ja.

Ja sam počela uviđati da moja starija moj posao ne vidi kao nešto pozitivno kad je rekla u nekom razgovoru o poslovima da ona nikad ne bi radila posao kao mama, koja stalno radi, nego kao tata, od-do. U isto to vrijeme bi mi znala doći u studio, dok bi radila sa klijentima i pisati poruke da mi je posao važniji od nje. Ali stvarno mi se u to vrijeme to učinilo više kao neka njena nova fora, nego istinski nedostatak mene, jer poruke nisu bile potkrijepljene nekim izrazom lica (koji je više izražavao zezanje).
Ali opet, kako mogu biti sigurna. Zato sam i počela razmišljati o drugoj strani svega, jer htjeli ne htjeli, sa svakim odnosom u životu, postoji jedan mali dio sebe koji moraš odvojiti za nekog drugog. I ako to odlučiš učiniti iz ljubavi, onda to nije gubitak, već davanje koje također jako ispunjava. Zato mi je drago što me nitko ne prisiljava na promjenu i što zaista cijene kad osjete da sam sad TU, ZAISTA TU! Kad me svi zagrle i kažu da vole kad smo zajedno. U tim trenucima mi sve ostalo izgleda i dosta besmisleno prema toj punini koju tad osjećam i zapravo shvatim da sam nevjerojatno bogata što imam njih koji me vole i koje volim toliko. I tada odlučim - neću više biti tako neumjerena, nema smisla izgubiti ovo ni na tren, ni na dan, a kamoli tjedan, mjesec...
I ide tako i ide.... i onda dođe novi projekt, neočekivano nešto novo i drugačije nego do sad i ponese me i u jednoj sekundi jednog klika, opet nestanem iz predivnog obiteljskog filma i.... To se sad zadnji put prije 2 tjedna dogodilo, baš nakon moje odluke... OD SAD... kao da je to nešto jače od mene i mojih odluka. Jednostavno mi promjeni psihičko stanje, mentalno stanje, poredak prioriteta, pa čak i fizičko (mogu raditi beskonačno!!!).

Ali evo, već sama činjenica da s nekim razgovaram o tome mi ostavlja veću težinu na mojoj odluci da uravnotežim stvari, pa je već i to korisno za mene!
Hvala vam!

[flower]

i ja sam radoholicarka...i sto je najgore nitko me ne tjera, ja si sama uvaljujem zadatke...kaze stara narodna - svaka budala ima svoje veselje, ne mogu reci da pati fali odnos s malom, ali definitivno s muzem,prijateljima, drustveni zivot se sveo na ljude s kojima radim
sto se tice nje - meni je jako vazno da zadrzimo nas ritam tih par sati sto smo zajedno, i isto kao i vasi - brzo me otrijezni sa svojim komentarima i vidjenjem situacije. nekako se tjesim da sve i kad zabrazdim a ona mi to signalizira pa ja uvazim i mijenjam se - bit ce ok.

[Anita-AZ]

ne mogu reci da pati fali odnos s malom, ali definitivno s muzem,prijateljima, drustveni zivot se sveo na ljude s kojima radim

Da. To sam prihvatila kao kolateralnu štetu.... Mnogi su odustali od mene, ali isto tako su mi mnogi suradnici postali prijatelji, pa je ok, s obzirom da ja samo povremeno volim biti u društvu. Nisam tip koji se time hrani, dapače, često je obrnuto i to je u ovom slučaju dobro.

I nekako se usput dogodilo da ljudima koji nemaju strast u poslu, zapravo idem na živce. I onda, kad se i vidimo, izbjegavam pričati o svemu što mi se događa i što me veseli..... i ostajemo na premalo tema i premalo djeljenja za pravo prijateljstvo. Tako da sam ostala na malom broju ljudi koji su uvijek bili i ostali i koji me vole ma kakva bila i što radila i ja njih također. Uopće ne moramo biti isti niti slični za prijateljstvo, ali za takva (raznolika) prijateljstva moramo u glavnini biti zadovoljni sami sa sobom. I ja se sebe sjećam nakon 2 godine s djecom doma, kako mi je teško bilo slušati o nečijim uspjesima i kako sam se nedoraslo i jadno osjećala na momente. Tako da nikog ne krivim, ali je odlična stvar skuziti koji gumbić ti tko pritišće i napraviti to što zapravo želiš! Meni sad posvećene mame stišću gumbić i ponekad im zavidim. I onda se sjetim da je to znak da usporim i budem posvećena mama i ja! I to je sve. Zato volim imati razne ljude oko sebe, ali ne vole to svi... pa eto... A da ne govorim o elementu vremena.

[mamitzi]

u vrtićkoj mješanoj grupi od 3 do 7 godina na pitanje što rade vaši roditelji moj je sin odgovorio: ne znam što radi moj tata jer nikad nisam bio kod njega na poslu, ali znam za mamu. ona crta jednu veliku kuću koja je tako velika da nikad nije gotova (današnji garden mall), pa zato moje mame nikad nema doma. kad mi je to teta ispričala, bila sam naravno osupnuta, tužna i što li već i odlučila sam raditi prekovremeno samo vikendom i kasno navečer, i naučiti se prihvatiti pomoć na poslu.
ovo ljeto sam prije rođenja drugog djeteta provela dva nezaboravna mjeseca sa svojim sinom (jer ja baš nisam imala vremena ni za godišnji, posebno ne po ljeti) i shvatila jednu stvar: imala sam veliku grižnju savjest što toliko radim i zato sam doma cijelo vrijeme bila s djetetom, hranila sam ga (a ima 5 god.), oblačila, kupovala igračke, vodila gdje god je htio. nekoliko godina bila sam samo mama i projektantica, i potpuno sam izgubila samu sebe. eto, to me ustvari muči više od radoholičarstva: ne srećem prijatelje, ne čitam knjige, nemam hobi.-sad sam se preorjentirala na dvoje djece jer im se "moram" posvetiti prije nego me posao opet obuzme

[Zdenka2]

U školskoj zadaći mog sina o odnosu odraslih osoba i djece, većina djece je napisala da im kod roditelja najviše smeta to što nemaju vremena za djecu.

Nažalost, nekada odrasli i nemaju izbora, ali je važno u onoj mjeri u kojoj ipak imamo izbora stvoriti neku ravnotežu rada i odmora u interesu naše djece i nas samih.

[Lili75]

U školskoj zadaći mog sina o odnosu odraslih osoba i djece, većina djece je napisala da im kod roditelja najviše smeta to što nemaju vremena za djecu.

Nažalost, nekada odrasli i nemaju izbora, ali je važno u onoj mjeri u kojoj ipak imamo izbora stvoriti neku ravnotežu rada i odmora u interesu naše djece i nas samih.

Zdenka2, jedan veliki X, mene to tako rastuži kad to čujem od dječice , iskreno se nadam da se to nama neće dogoditi.

Stvarno ću se truditi što više vremena provodit s malenom kad počnem radit uostalom zbog toga sam i prešla na manje plaćen posao (dobro nije ni to loša plaća, ja sam zadovoljna) jer ovdje nema prekovremenih i ima se razumijevanja za izostajanja (npr. zbog djeteta), a želim se posvetit svojoj obitelji nakon posla ( s guštom a bome i energijom, da me posao svu ne iscijedi). A kako će biti javim vam u lipnju 2010.

Volim svoj posao jako, uživam u njemu, ali svoju obitelj još više.

[makita]

ne stžem čitat, al nek je među mojim postovima
tema je divna

[makita]

e, sad sam pročitala 8)

Tema je zaista divna.
Dira me jako onaj dio o posvećenosti djeci. Svi se slažemo da je, radili mi ili ne, potrebno onih par sati dnevno potpune posvećenosti djeci. Ja sam sad doma i čini mi se da mi toga nedostale. Upala sam u kolotečinu, ja bi radila... moram na samu sebe. Rekla bi seni, kruha pored pogače. Hm!

S druge strane, kad ardim, a kad sam u dobroj fazi, organiziram dobro svoje vrijeme i ono što jesam s djecom stvarno slušam njihove želje i radimo ono čemu oni teže.
Al, kad bolje promislim, ima toga i kad sam doma. Zapravo je važno da sam ja u dobroj fazi. Jer, izbaci me iz pozitive svako toliko neki stalan problem koji je nerješiv, kolotečina, to što su djeca relativno mala pa smo na razini 2-3-4godine. Tu važnu ulogu ima i činjenica da mi je muž terenac i da ga nema danima, pa su djeca fokusirana na mene, a kad dođe, onda smo od sreće i isčekivanja svi napeti ko napuhani balon, djeca traže tatu ODMAH, tu je i umor, ja sam negdje između, i tih dana se treba jesti, čisto obući, ići u vrtić, platiti režije il štoje već dio svakodnevice.

Da, valjda je iz gornjeg čitljivo da radim posao koji nije od 8-16