Pravi motivi za roditeljstvo

[fegusti]

naišla sam na jedan zanimljiv tekst Kosjenke Muk.
vrijedi ga pročitati i osvijestiti prave motive.
http://www.centar-angel.hr/HR/articl..._o_djetetu.php

...Zdrava motivacija mogla bi se opisati kao uživanje u davanju djetetu, uživanje u njegovom razvoju i pretvaranju u jedinstvenu i različitu osobu, bez očekivanja neke osobne dobrobiti i posebne koristi za samog roditelja.
No čak i ako ste uvjereni da je vaša motivacija zdrava, razmislite može li vas omesti nešto od sljedećeg:

- jeste li osoba koja uživa provoditi vrijeme s djecom?
Možete li uživati u spuštanju na djetetovu razinu, u naizgled beskrajnom ponavljanju jednostavnih pokreta i jednostavnih igara, u aktivnostima koje su vam davno prestale biti izazov?
Znate li aktivno sudjelovati u djetetovoj mašti, iznalaziti maštovite načine da ga motivirate na svakodnevne aktivnosti i možete li sve to obaviti s užitkom, a ne kao obavezu?
- Jeste li spremni odreći se velikog dijela svoje slobode i vremena za sebe? ...

dio teksta sam boldala jer mi je to bolna točka.
često se zateknem u situaciji kada mi je beskrajno dosadno i glupo voziti autiće, imitirati životinjsko glasanje, u nedogled crtati kamione... mama još, i još, i još...
ali mogu se barem ponekad uživjeti u glupiranje, mada, manje nego se to od mene očekuje.

[Anemona]

Ja ću samo reči da sam se ja sa svojim djetetom preporodila negdje nakon druge godine. Presudno je bilo, da više nisam morala po cijele dane gugutati, plesati, pričati u nedogled, pjavati, "beljiti se", izigravati kalauna,.... Nakon druge godine on aktivno (na meni prihvatljivijem jeziku) komunicira, sudjeluje u razgovoru, iznosi svoje mišljenje, komentira,....
Ovo je vrijeme kad sam mislila da ću več biti trudna s drugim djetetom, imam više razloga zašto još nisam, a između ostalog, jednostavno trenutno uživam u ovoj novostečenoj slobodi sa svojim prvim djetetom.
Nema pelene, normalno ide na WC, spava po noći, ne spava po danu, jede normalne obroke,...
Kad sam jednom iskusila tu "slobodu" teško je se odreči.
Volim djecu i želim imati barem još jedno, ali stvarno me beskrajno s moje strane zamara, a ponekad mi se čini i zatupljuje. :/

[XENA]

Da u điru je fraza da trebamo kvalitetno provoditi vrijeme sa djetetom i baš ta fraza mi nabija krivnju pošto sam ćesto preumorna i bezvoljna za upravo takve radnje pa se L zabavlja sama. Trudim se provoditi kvalitetno vrijeme sa njom koliko god mogu, a za ono ostalo vrijeme pomislim da moji starcima ta fraza nije bila ni na kraj pameti pa sam opet dobro ispala

[fegusti]

ja sam otkrila super foru - barem je meni super...
kada sam neki dan bila u šetnji uključila sam diktafon na mobitelu i snimala sebe i sinka.
tako ne samo da sam zabilježila trenutak već sam se koncentrirala na to što i kako govorim.
uživila sam se u razgovor s njim i sada se mogu prisjetiti svake riječi i toka razgovora... a to je inače nešto što jednostavno promakne, a šteta je.
evo, ja sam njega poučila da su one velike smeđe mahune na livadi rogači koji imaju sjemenke od kojih se rade kolači... na pitanje da li on voli kolače dobila sam odgovor da voli... a kakve kolače voli - pa zelene!
sjeli smo pod stablo, a on je rekao da smo sada ispod krova. ovaj krov se zove krošnja... aha... a ona ima grane i lišće... glej, na stablu je rupa u kojoj je bio čep!... ja mislim da nema u tom stablu čepova jer nije hrast plutnjak... ma je, bio je čep, kad ti kažem!... ma ja mislim da su tu unutra bili mravi... misliš? a gdje su sada?........

kasnije sam doznala da sam bila u zabludi jer ono nisu rogači već gledičije koje imaju veće mahune. bilo je i za mene poučno.

[fegusti]

Imate li podršku okoline i dovoljno ljudi koji su vam spremni pomoći? Daleko je prirodnije da dijete odgaja zajednica nego samo jedan par odraslih ili čak samo jedna osoba. Pokušate li sami odgajati dijete, možete brzo “pregorjeti”. Roditelj može odgajati dijete i istovremeno imati priliku ispuniti i druge svoje potrebe jedino uz pomoć drugih.

naravno, ovo bi bilo idealno, a često nije tako.

[renci]

E meni je baš taj dio sudbonosan, jer da nemam zajednicu oko sebe izludila bih od silnog šaltanja - sad budi razumna s tinejđericom, sad odgovori na milijon pitanja i nauči milijon stvari malu predškolku, onda opet budi strojovođa ili smetlar u igri s trogodišnjakom koji je zaluđen legičima, i onda još moram naći vremena za maženje i gugutanje s petomjesećnom veselom bebom!
Da mi nije mame i MM ne bih uspijela ma koliko se trudila i imala volje, jednostavno fizički ne bih sve mogla, a ovako mislim da mi ide nekako jer ipak uletavamo jedni drugima pa kad smo zajedno trudimo se da nitko nije zakinut.
Trenutno mi je teško jer malog lupa Edipov kompleks i sad sam pogubljena u njegovim izjavama vječne ljubavi, našeg zajedničkog vječnog života, neprihvaćanja starenja....lakše mi je bilo glumiti policajca, malera...

[kloklo]

Što sam starija sve mi je više žao što ne živimo više u višegeneracijskim zajednicama, jer sve više uviđam koliko je to za djecu dobro i korisno.
Naravno, poželjan preduvjet je da se generacije barem donekle slažu

Mi smo silom prilika živjeli šest mjeseci kod bake (moje sveki), a odmah u kući do je i prabaka. To je za djecu bilo zaista super. Baka i ja bi podijelile poslove i brigu o njima, a i druženje s bakama od kojih svaka ima svoje standarde i način ophođenja s njima je zaista obogatilo njihove male živote. Uče se komunicirati s različitim ljudima na različite načine i nisu upućeni samo na mene i moje reakcije.

Od nove godine će baka doći živjeti k nama preko tjedna kako bi čuvala Jurkića i ta bi me ideja nekad plašila u smislu "ajoj ode naša sloboda i mir i hodanje u gaćama po stanu" ali sad sam uvidjela da je to mala cijena za ljepotu zajedničkih trenutaka kad je u kući više ljudi

[Eci]

Uf , to je i meni bolna točka. Uživam us vemu gore navedenom, pričanjem, šetnjama, igranju društvenih igara, čak i u crtanju. Ali sjediti na podu i glumiti vlakovođu, sudarati se sa autičima i igrati sa barbikama jednostavno ne mogu. Mislim, prisilim se ja, ali to traje kratko i osječam da ne mogu održati pažnju (svoju) i posvetiti se tome skroz.
Jel ih zakidam za nešto? Jesam li lošija majka zbog toga?
Sve ostale zdrave motivacije imam i nije mi problem posvetiti svoj život djeci. Stvarno uživam u njima, pa mislim da nije veliki grijeh što tu jednu točku ne mogu ispoštovati.

[fegusti]

...Mislite li da “je već vrijeme”, “normalno je imati djecu” ili “što će drugi reći ako ne budem imala djece”?
Osjećate li se neugodno pred roditeljima ili prijateljima s djecom? Bojite li se da će vas proglasiti sebičnima i nesposobnima za odgovornost?
Biološka, genetska uvjetovanost za produžetkom vrste mnoge će ljude motivirati da vrše pritisak ne samo na same sebe, nego i na ljude i u svojoj okolini da imaju djecu.
Osjećate li da je strah od kritike među jačim razlozima da se odlučite za dijete, krajnje je vrijeme da poradite na svom odnosu prema sebi.
Vrlo vas je vjerojatno i inače lako izmanipulirati i navesti da se prilagodite drugima čak i na svoju štetu...

a kada ćete vi već jednom imati djecu?!
mene nisu zamarali tim zahtjevima, ali me je zamarao biološki sat.
kada sad o tome razmišljam, taj je sat i bio najveći moj motiv za roditeljstvo.
nisam se iskreno zapitala što od roditeljstva očekujem.
s jedne strane to i nije loše jer da sam mogla zamisliti koliko je to zahtjevan posao, bojim se da bih prelako odustala.
ali, s druge strane, vrijedi unaprijed razmisliti i biti spreman na odgovornost i zahtjevnost zadatka.

[purple rain]

ja sam svoje rodila da bi produžila vrstu (tj. muževo plame)

[fegusti]

pa neka ga pleme i odgaja

ma vratit ćemo se mi prvobitnoj zajednici, ako prije ne izumremo

[purple rain]

pa neka ga pleme i odgaja

moram priznat da zaista puno pomažu.... kad god treba....

[cvijeta73]

fegusti, iz moje perspektive npr. članak mi je totalno promašeni.
ja da sam razmišljala na takav način NIKAD se ne bih odlučila imati djecu.
takva sam - volim sebe i ne želim si priuštiti nikakve "patnje" unaprijed.
ja kad sam ostala trudna s J, kukala sam, stvarno sam kukala, da kako tako mlada (28 godina btw ), a neću moći neko vrijeme izlaziti.

e, ali onda kad dođe dijete, sve te "patnje" su u stvari zanemarive s osjećajima sreće i zadovoljstva što su tu s nama te male mirisne štruce. čim sam rodila j, s oproštenjem, živo mi se hebalo za izlaske.

i sad gledaj - s jedne strane poznaješ osjećaje koji su na strani "patnje" (npr. osjećaje kao što su: ograničenost kretanja, buđenje po noći i sl), a s druge strane ne poznaješ osjećaje koji se bude u tebi kad se beba rodi.
i onda nikako ne možeš racionalno odvagnuti pluseve i minuse.
i donijeti odluku na nekakvoj racionalnoj osnovi.
eto, to je moj stav.

[purple rain]

kad razmišljam o bebama, najčešće mislim kako rukicom poklope sisu dok sišu (meni ovo najveći motiv)... jednostavno padam na to.... 8)
pelena, plakanja, noćnih šetnji se uopće ne sjetim...

[Anemona]

kad razmišljam o bebama, najčešće mislim kako rukicom poklope sisu dok sišu (meni ovo najveći motiv)... jednostavno padam na to.... 8)
pelena, plakanja, noćnih šetnji se uopće ne sjetim...

Sad sam ja jedina nemajka koja se svega sjeća.
M. čak nije niti bio zahtjevna beba, čak što više, dobar spavač,...
Jednostavno nisam tip "od gugutanja", pa mi je sve to ponekad bilo previše. Nije mi bilo bezveze, ali mi je od 2. godine neusporedivo bolje.
Isto mislim da me polako pritišću godine, ali jednostavno ću još malo čekati. Naravno, nije to jedini razlog.

[purple rain]

ma daaaaj....
nisi ti nemajka, nego sam ja jedna od onih koje padaju na bebe... tako je oduvik bilo... ( a i to šta inače brzo zaboravljam loše epizode - ne znam stručan izraz za to, ali ja sam obrnuto od zlopamtila)

ja sam nemajka na druge načine....

[pikula]

ma daaaaj....
nisi ti nemajka, nego sam ja jedna od onih koje padaju na bebe... tako je oduvik bilo... ( a i to šta inače brzo zaboravljam loše epizode - ne znam stručan izraz za to, ali ja sam obrnuto od zlopamtila)

ja sam nemajka na druge načine....

divno!
Ja nisam bila ni blizu tip žene koji se rastapa na djecu, ali volim svojeg muža i to je bila neminovna posljedica Sad obožavam klince i svoje i tuđe i topim se na sve uzrase bebača, čuvam klince od frendica s veseljem, a sve u svojem zanimanju sam usmjerila prema klincima. Da sam slušala gđu Kosjenku ne bih zadovoljila niti jedan kriterij za roditeljstvo, a ipak sam otkrila skrivene talente. Roditeljstvo je dar i treba ga prihvatiti sa zahvalnošću, a ne naručivati kao tekom ili optima paket.

[Anemona]

Ja moram skrušeno priznati da mene zanima samo moje dijete, da nisam tip osobe koja se topi na bebe, i tuđu malu djecu.
Jedini "privilegirani" su djeca mojeg brata, ali silom prilike, jer živimo u istoj kući, pa se svaki dan viđamo - satima. Pa su mi oni kao moji.
Nisam sad neka vještica koja ne voli djecu, ali jednostavno ne doživljavam izljeve emocija kad vidim drugu malu bebu i nemam nikakvu potrebu nositi i ljubiti druge bebe, gugutati,... :/

[purple rain]

e pa šta? mislim, 100 ljudi 100 ćudi...
ne padaš na bebe, padaš na nešto drugo, šta ne?

[fegusti]

osnovno je pitanje da li dijete želimo zbog otkucaja sata i pritiska okoline ili iz osjećaja da imamo što dati tom djetetu i podijeliti s njim.
prvenstveno ljubav i razumijevanje, a ne projekciju svojih neostvarenih ambicija.

istina, kada je ovo drugo u pitanju obično nije na racionalnoj razini već ispliva s odrastanjem djeteta.
e, tada je dobro to osvijestiti i zapitati se imamo li pravo od svoje djece napraviti nešto što ona nisu ili ne žele biti samo kako bismo zadovoljili neke svoje želje i očekivanja.

meni je iz tog kuta gledanja tekst zanimljiv.

dobro kaže cvijeta da nije moguće odvagnuti na racionalnoj razini nešto što nisi iskusio, ali je dobro cijelo vrijeme biti budan i korigirati se.

[Peterlin]

Ne pamtim vrijeme (od najranijeg djetinjstva) kad nisam željela imati djecu. Uvijek sam ih željela... I činilo mi se da sam ih strašno dugo čekala.

Eto, dogodilo se da mi se ta želja umalo nije ostvarila (razlozi nebitni za ovu temu). Kako bilo, zaključih da roditeljstvo u kasnim godinama ima velike prednosti (ekonomska neovisnost, socijalna stabilnost, emocionalna zrelost) ali i neke nedostatke (potrefit će se dječji pubertet s mojim klimakterijem pa ćemo se "dobro razumjeti").

No, motivi za imati dijete bili su sve prije nego racionalni, više sam na razini leđne moždine osjećala da bi mi odgovarala ta uloga (pokazalo se točnim). A sudbina je htjela da dugo slažem odgovarajuće kockice i dugo tražim odgovarajućeg partnera. Kako sada stvari stoje, izgleda da će biti ok (iako se uvijek pitam jesam li nešto propustila u svojoj duuugoj samotnoj mladosti). Da sam ranije ušla u ulogu majčinstva, tko zna kako bi to izgledalo. To je jedno od pitanja na koje je nemoguće dobiti odgovor, pa si time baš i ne razbijam glavu.

Sudbina me izgleda posve slučajno (a možda je to očitovanje "višeg poretka stvari"... ne znam) poštedjela pogreške ranog roditeljstva (za mene bi to sasvim sigurno bila pogreška, pamtim kakva sam osoba bila s 20 i kakva sam postala 18 godina kasnije kad sam se udala - nije to pravilo za svakoga).

Sad mi se čini da ću biti pošteđena mnogih slijepih ulica iz članka gđe Muk, ali opet, nikad se ne zna.... Planirala sam djecu npr. poštedjeti glazbenog obrazovanja, kadli sami su odlučili ipak otići na prijemni i sad su zadovoljni svirajući i pjevajući. Morat ću se jako kontrolirati i dobro balansirati da ih podupirem, a da im ne namećem svoju volju u tom segmentu. Ovo je, recimo, primjer gdje mi je teško razlučiti granicu mojih i dječjih želja. Bit će toga još... To i jest bit roditeljstva - prepoznati trenutak kad treba popustiti, a kad to ni u kom slučaju nije dobra odluka. Nema nam druge nego rasti zajedno s djecom... I to svima, bez obzira na godine, broj djece i druge stvari u našem i njihovom životu.

A već sad vidim što će mi biti najteže - pustiti ih da rade svoje odabire i svoje pogreške, ali to me neminovno čeka, kao i sve nas.

[Ifigenija]

Gđa Kosjenka očito dere neku svoju kozu za neki honorarčić, iako nema baš nešto pametno za reć.
Seciramo sve i sva da bismo na nekom portalčiću dobili kojih 200 kn, a lakše je palamudit o općeljudskim stvarima (to kao svatko zna), nego recimo uložit u istraživačko novinarstvo pa napisat dobar članak o ... ma o bilo čemu... dinosaurima, povijesti, umjetnosti, čipki, ili o druženju umirovljenica u lokalnoj zajednici. Jasno, jer vlasnici medija neće riknut 2000 kn za članak... važno je da ima nekog teksta pa se onda sa strane ili na drugoj strani može napenderit i neka reklama, a to je cilj svekolikog pisaja danas, na žalost.

Meni se od tih članaka gdje lsamoprozvani stručnjaci vode narod (slijepac slijepca) u propitivanje bilo čega po kriterijima od kojih boli glava stvarno više diže kosa na glavi.

Djeca se začnu pa se rode.

Čak i ako se mater ne zna igrat s njima - imaju život, dakle preduvjet da budu sretni i igraju se. Imaju i druge ljude oko sebe - pa nešto će u životu se i naigrat - sve dok imaju ŽIVOT. Koji im da mater, a svaka od nas je u dobrom postotku negdje ispod razina idealne ili bar dobre majke, i što sad? Da čitam gđu Kosjenku i onda bijem glavu po njezinim pitanjima koja veze s mozgom nemaju? Da vratim djecu ako ne uživam u legićima? Kome da ih vratim? E, i tko je ona lijepo molim da vrednuje majke tako blesavo? Znam majke koje su u uvjetima da jako puno rade, da imaju velike obitelji, raznorazne otegotne okolnosti i vrlo često baš one podignu najzdraviju djecu, sposobnu, odgovornu i empatičnu. Iako ne uživaju u igri na tepihu jer možda nemaju tepih niti vremena niti snage za igru na tepihu.

Sve dok se rode ljudima koji su ih spremni hranit, odijevat i brinut se za njih - nek se rađaju.

E, i djeca se rode jer se ljudi vole, pa onda ti ljudi vole i one koji se iz ljubavi rode (kako je to rekla Pikula). Tu su, i s njima treba živit. Možda ne uživaš u puno toga, al u puno toga ćeš naći mir jer voliš. A u mnogo toga nećeš naći užitak pa ćeš reći djetetu - eto, tu je moje ograničenje. U redu je moje ograničenje, u redu su ograničenja koja ti u sebi nosiš.

Istina, djeca su izazov ponekad nesvladiv, ali to je tako.

Jesam li spremna za dijete? Nisam. Nizašto nisam spremna, nisam spremna ustat u šest iz kreveta, pa ustanem, i vidim kako ću dalje. A ja sam davno od mudre žene čula da se za djecu nikako ne može biti spreman. Kad ih dobiješ, onda ih imaš i sve se posloži - ako to želiš i ako baš nisi sebičan ko crna zemlja.

[sunčica vk]

Imate li podršku okoline i dovoljno ljudi koji su vam spremni pomoći? Daleko je prirodnije da dijete odgaja zajednica nego samo jedan par odraslih ili čak samo jedna osoba. Pokušate li sami odgajati dijete, možete brzo “pregorjeti”. Roditelj može odgajati dijete i istovremeno imati priliku ispuniti i druge svoje potrebe jedino uz pomoć drugih.

naravno, ovo bi bilo idealno, a često nije tako.

ja živim smužem i mojim roditeljima i mojim bratom u istoj kući..muž radi , taat radi, mama mi je obolila od karcinoma, brata tinejđera i ne viđam.. uglavnom sa malom ( koja ima14 mj.) sam 24 sata...i kada ima nekog kod kuće ona opet visi na meni...mama ju pričuva koliko može i taat kad stigne ali samo ako moram nekuda ići jer ako sam ja u kući ona ne želi nikome...ne moram vam opisivati koliko sam umorna od svega...plus..mala je užasno aktivna , živa , radoznala, nema mira danju, nema mira noću...jedva čekam da počnem raditi, al da stvar bude smiješna..odgojitelj sam po struci tak da me sve to čeka na poslu...ali naravno tamo je drugačije..imaju jedni dr. a ovaj moj "genijalac" ima samo svoju mamu tako da ovo gore što sam citirala za mene je nedostižan san...jedva čekam da još malo poraste da mogu na wc sama, da mi ona ne sjedi u krilu...da mogu brisati prašinu, prati suđe,,nećete vjerovati ali to mi je postao odmor snova..

[sunčica vk]

e da...zašto imam dijete. tj zašto samm željela imati dijete...mislim da na to pitanje nemam pravi odgovor jer bi mi se svaki učinio pomalo neiskrenim...poželila i imala... i bogu hvala.

[lasica]

ja se rađe skurim.da mi dijete odgaja zajednica sve se bojim šta bi ispalo od njega.a i ovako smo na skliskom terenu.

[Anemona]

Meni je uloga majke nešto najvažnije što imam u životu i nakon što sam postala mama, niti jedna druga uloga mi nije tako bitna. To me je jednostavno pozitivno obilježilo. Od tog trenutaka se cijeli moj život vrti oko toga, to je centar, a sve ostalo prilagođavamo i balansiramo (ponekad i na samom rubu - volim reči da ja na poslu ispitujem granice kao nemogući dvogodišnjak).
Od kad sam mama, više nisam ista osoba, imam totalno novi cilj u životu - sreću svojeg djeteta/djece.
Žarko želim još barem jedno dijete, ali trenutno mi se svi razlozi čine krivim, između ostalog što mislim da moje prvo dijete još na to nije spremno. Biti će spreman, jer vidim velike pomake u toj "spremnosti", ali do tog trenutka jednostavno ne mogu imati drugo dijete, jer su razlozi krivi.
S jedne strane je razlog želim ih dvoje ili troje, a s druge strane sve ostalo. :/
Ali sam sigurna da će moje drugo dijete doči u najboljem mogućem trenutku na koji uz sve planove svijeta ne mogu do kraja ja utjecati.

[draga saveta]

ja sam oduvek zelela imati djecu.
ali bez velikih planova i mastanjima na temu kako ce moj zivot tada izgledati. imati djecu je za mene bilo nesto sasvim normalno, kao sto je normalno da covek ide u skolu, i jednog dana se zaposli, u jednom casu se odluci da sklopi brak... i onda jednostavno jednog dana i rode se djeca

da li je to pogresno? nemam pojma ali kod mene tako funkcionise

sa druge strane ja nikad nisam bila veliki zaljubljenik u malene bebe. one su meni slatke, fine, mirisljave ali moje interesovanje za tudje bebe prestaje posle 20 minuta.

verovatno zbog toga sam ja pocela 100% da uzivam u zivotnoj ulozi MAME kad su moja djeca porasla do uzrasta kada mozemo da setamo, i pricamo i raspravljamo se

nikad mi nije tesko da se igram sa njima, da slazemo kocke, vozimo autice, sklapamo prugu, oblacimo lutke, da do besvesti citamo iste price ...
puno setamo (svako jutro kad nije kisovito idemo u vrtic/na posao peske i isto tako se i vracamo peske) i pricamo o raznim stvarima. o dogadjajima u vrticu i skoli, saobracajnim znakovima, ucimo engleski.... ma o raznim stvarima pricamo i moja djeca u tome uzivaju. uzivaju puno vise u tim setnjama nego sto uzivaju da sedim sa njima na podu i slazem slagalice.

[fegusti]

A ja sam davno od mudre žene čula da se za djecu nikako ne može biti spreman. Kad ih dobiješ, onda ih imaš i sve se posloži - ako to želiš i ako baš nisi sebičan ko crna zemlja.

ne posloži se baš uvijek :/
neki žele ali ne znaju kako ili nemaju podršku ili nešto treće...

ali... život bez izazova ne bi bio život.
izazovi pomiču naše granice i otvaraju nove vidike.

[Peterlin]

Ja iskreno vjerujem da roditelj koji želi dobro svojoj djeci uvijek nađe načina... bez obzira na teškoće koje na tom putu nailazi.

Nekome će izazov biti bolesti, smetnje, usklađivanje posla/karijere s potrebama obitelji, druge velike odluke koje utječu na obitelj (npr. selidba), nekome raspadi veza i stvaranje novih...

Ne možemo (niti trebamo) čekati idealno okruženje. Djeca uče od nas kako da se nosimo s problemima. Da bi mogli dobro odgojiti djecu, moramo (ne najprije, nego najčešće uz njih) i sami odrasti i prilagoditi se. Zapravo, trebalo je napisati ODRASTATI, a ne odrasti. To je proces i traje dugo, možda i čitav život. Ja nisam danas ista osoba kakva sam bila kad sam se udala. Sva sreća... No, djecu ćemo nečemu poučiti dobrim primjerom, a mnoga će izvući pouke i iz nezgodnih situacija... To je život. Da ne znamo kakva je tuga i briga, ne bismo znali cijeniti sreću. A ni djeca. Uhvatila sam sama sebe u nezgodnoj situaciji - sklanjam djecu od puno problema i prostirem im crveni tepih, a nije to dobro.... ZA NJIH nije dobro. Ni za mene. Vrijeme je za promjene.... i to će trebati imati na umu do daljnjega.

[BebaBeba]

Ja se trenutno nalazim u jako nezgodnoj situaciji.. Prije trudnoce sam pila tablete zbog depresije i jako niskog samopouzdanja, u trudnoci sam ih prestala pit jer mi jednostavno nisu trebale, kao ni otprilike prvih mjesec dana nakon poroda, ali sad ih opet moram pit a najgore je u svemu tome sta ima dana kada jednostavno nisam u stanju brinuti za svoje dijete, ne da nemam strpljenja, imam, ali jednostavno se sama sa sobom osjecam toliko lose i onda mi dodatni pritisak bude to sta nemogu vidjeti svoje prijatelje, malo se druziti s njima, zapravo prijatelja vise prakticki ni nemam jer vec cca 4 mjeseca neidem nigdje osim u setnjicu s bebom. A to mi fali. Divno mi je biti majka, gledati ju kako raste, uzivati s njom, ali kazem, ima dana kada osjecam da me sve to uzasno gusi i imam potrebu biti ili sama sa sobom ili jednostavno otici s nekime popit kavu.

Da li je normalno ponekada se tako osjecati?

[maria71]

A ja sam davno od mudre žene čula da se za djecu nikako ne može biti spreman. Kad ih dobiješ, onda ih imaš i sve se posloži - ako to želiš i ako baš nisi sebičan ko crna zemlja.

ne posloži se baš uvijek :/
neki žele ali ne znaju kako ili nemaju podršku ili nešto treće...

ali... život bez izazova ne bi bio život.
izazovi pomiču naše granice i otvaraju nove vidike.

definitvno se ne posloži ,ali se snalazi... gura se , i ide.

meni se nikad ništa u životu nije posložilo pa sam, opet, živa

[Zdenka2]

Pravi motiv za roditeljstvo je željeti dijete. Kad bi se čekali neki idealni uvjeti bilo bi malo djece. Mislim da se mnogima koji čekaju neku idealnu osobnu spremnost za roditeljstvo dogodi da im prođe vrijeme.

[maria71]

TaKO JE ! 8)

[kloklo]

Potpis! Zdenku za predsjednicu :D

[a zakaj]

meni se cini da je jedini pravi uvjet za imati dijete, koje moze imati sretno djetinjstvo, imati zdravu i funkcionalnu obitelj (bar donekle, niti jedna nije idealna).
pri tome, pod obitelj podrazumijevam bilo koji oblik, i jednoroditelje, i razvedene roditelje, i sire obitelji i sve drugo zamislivo.
To naravno, ne znaci da mislim da je svako dijete koje se rodi u losem braku osudjeno na nesretan zivot, ali mislim da roditelji imaju prema vlastitoj djeci odgovornost da srede svoj bracni/obiteljski zivot, i da bi oni koji nisu spremni na 'sredjivanje' trebali paziti da ne zacnu dijete.

[Anemona]

meni se cini da je jedini pravi uvjet za imati dijete, koje moze imati sretno djetinjstvo, imati zdravu i funkcionalnu obitelj (bar donekle, niti jedna nije idealna).
pri tome, pod obitelj podrazumijevam bilo koji oblik, i jednoroditelje, i razvedene roditelje, i sire obitelji i sve drugo zamislivo.
To naravno, ne znaci da mislim da je svako dijete koje se rodi u losem braku osudjeno na nesretan zivot, ali mislim da roditelji imaju prema vlastitoj djeci odgovornost da srede svoj bracni/obiteljski zivot, i da bi oni koji nisu spremni na 'sredjivanje' trebali paziti da ne zacnu dijete.

X

[seni]

na dugacko bi dalo dosta ztoga napisati o ponesto "sumnjivim" postavkama doticnog clanka. a na kratko potpisujem zdenku i a zakaj.

[seni]

ispravak: na dugacko bi se dalo dosta toga napisati

[pomikaki]

Članak je teorija, a praksa, jasno je, teško može u potpunosti slijediti ovakve teorije.
Ovo što je citirala fegusti u prvom postu je dobar primjer. Ja teško mogu reći da uvijek uživam u takvim aktivnostima. Nekad me doslovce zaboli glava od razgovora s nevidljivim životinjama. Ali trudim se. U takvoj situciji, recimo, ne može svatko dugo izdržati, majka koja je došla s napornog posla i mora skuhati i oprati teško da ima vremena (kao ja ) paziti da nepostojeći zečić pojede kašu i ne pobjegne preko stola. Ali ako nema vremena, pa možda ni volje ili živaca za takvo što, bitno je da pri tome ne omalovažava igru i maštu djeteta. A suvišno je osjećati krivnju zato što smo doslovce shvatili neku rečenicu iz članka ovakvog karaktera.

Gđa Kosjenka očito dere neku svoju kozu za neki honorarčić, iako nema baš nešto pametno za reć.
Seciramo sve i sva da bismo na nekom portalčiću dobili kojih 200 kn, a lakše je palamudit o općeljudskim stvarima (to kao svatko zna), nego recimo uložit u istraživačko novinarstvo pa napisat dobar članak o ... ma o bilo čemu... dinosaurima, povijesti, umjetnosti, čipki, ili o druženju umirovljenica u lokalnoj zajednici. Jasno, jer vlasnici medija neće riknut 2000 kn za članak... važno je da ima nekog teksta pa se onda sa strane ili na drugoj strani može napenderit i neka reklama, a to je cilj svekolikog pisaja danas, na žalost

inače, ovo nije točno, članak je na stranici udruge koja se bavi nečim što se zove soulwork (ne pitajte me više od toga ) a reklama pa ni honorara nema, osim što se cijela stranica može shvatiti kao reklama za udrugu, recimo.

U svakom slučaju, dobro je razmisliti i preispitati se jesmo li spremni za dijete, kao i da li ga odgajamo na pravi način. Ali čini mi se, kao i u priči oko J. Juula, da se ta viša psihologija prečesto čita doslovce i pokušava prevesti u nekakve formule za uspješno roditeljstvo (ili o čemu je već riječ).

[Pepita]

Pravi motiv za roditeljstvo je željeti dijete. Kad bi se čekali neki idealni uvjeti bilo bi malo djece. Mislim da se mnogima koji čekaju neku idealnu osobnu spremnost za roditeljstvo dogodi da im prođe vrijeme.

Po meni je isto to najjači motiv i mislim da je dostatan za ono što poslije dolazi.

[krumpiric]

Pravi motiv za roditeljstvo je željeti dijete. Kad bi se čekali neki idealni uvjeti bilo bi malo djece. Mislim da se mnogima koji čekaju neku idealnu osobnu spremnost za roditeljstvo dogodi da im prođe vrijeme.

[davorka]

Pravi motiv za roditeljstvo je željeti dijete. Kad bi se čekali neki idealni uvjeti bilo bi malo djece. Mislim da se mnogima koji čekaju neku idealnu osobnu spremnost za roditeljstvo dogodi da im prođe vrijeme.

Točno tako.
Ako ćemo čekati da kupimo stan u kojem bi svako dijete imalo svoju sobu, pa onda dok se otplati ovaj ili onaj kredit, pa dok starija djeca budu u najidealnijim godinama za dobiti brata ili sestru (ili starije dijete)...puno puta u tom čekanju prođe vrijeme.
Ja sam imala djecu iza 30-te, jednostavno smo znali da je to to i da sada želimo djecu. Isto tako i za trećeg kikića, znala sam da mi vrijeme prolazi, da nije fora da budem baš prestara mama i ako želim još jedno dijete da ga onda trebamo imati što prije.
Volim se igrati s djecom, provoditi vrijeme s njima, ali slažem se, u neku ruku, s Ifigenijom da se danas sve i svašta preispituje, ostalo je premalo onog izvornog u nama, sve bi trebalo biti po nekoj špranci i ne sviđa mi se to.

[koksy]

Pa onda sam ja rodila iz sasvim krivih razloga... Nakon sto smo izgubili Tina zelja za djetetom je bila strasno jaka. E sad, dal je to bilo zbog zelje da nadomjestim gubitak, ne znam. Jer Tin nam se "dogodio" slucajno, Sven je definitivno bio planiran i zeljen i iscekivan. Al iskreno, nisam razmisljala ni prije ni tokom trudnoce na koji cu ga nacin odgajat, sta cu sve s njim radit, sta bi htjela da postane kad odraste. Htjela sam samo dijete koje cu bezuvjetno voljet. Sad ga i imam i da, definitvno je lakse nakon druge godine, jer iako je mala osoba otkad se rodi, nekako s dvije godine to zna i dokazat

I da, i sad mi bude dosta i autica i Boba graditelja i Tomice i prijatelja i beskrajnih citanja prica opet i opet i opet...

Ali u isto vrijeme u tome i uzivam jer zelim da, kad jednom odraste, ima najljepse uspomene na svoje djetinjstvo.

[Anemona]

I da, i sad mi bude dosta i autica i Boba graditelja i Tomice i prijatelja i beskrajnih citanja prica opet i opet i opet...

Ali u isto vrijeme u tome i uzivam jer zelim da, kad jednom odraste, ima najljepse uspomene na svoje djetinjstvo.

Potpisujem.

[fegusti]

roditeljstvo je kao i drugi životni izazovi nešto čemu se trebamo prilagoditi na najbolji mogući način.
teško je unaprijed sagledati situaciju.
ja sam najfunkcionalnija kada sam gurnuta u problem.
ne mogu unaprijed raditi konstrukcije i nalaziti rješenja za nešto što još niti ne postoji.
i bolje da je tako jer bi odavno bila u depresiji očekujući svakog trenutka nešto loše.
ovako iz svakog trenutka nastojim izvući najbolje moguće, a ono što će se dešavati sutra rješavat ću kada se desi.

sva sreća da trudnoća traje 9 mjeseci pa imamo vremena za prilagodbu i uživljavanje.

BebaBeba
naravno da je normalno biti i neraspoložen... meni su u tim trenucima terapija šetnje prirodom i prijatelji.

[Ifigenija]

roditeljstvo je kao i drugi životni izazovi nešto čemu se trebamo prilagoditi na najbolji mogući način.
teško je unaprijed sagledati situaciju.
ja sam najfunkcionalnija kada sam gurnuta u problem.
ne mogu unaprijed raditi konstrukcije i nalaziti rješenja za nešto što još niti ne postoji.
i bolje da je tako jer bi odavno bila u depresiji očekujući svakog trenutka nešto loše.
ovako iz svakog trenutka nastojim izvući najbolje moguće, a ono što će se dešavati sutra rješavat ću kada se desi.

sva sreća da trudnoća traje 9 mjeseci pa imamo vremena za prilagodbu i uživljavanje.

Evo, potpisujem... Ma, sve je dobro, sve će biti dobro, prst u uvo, i idemo dalje, kako u roditeljstvu, tako i u svemu drugome...

[Lili75]

Pravi motiv za roditeljstvo je željeti dijete. Kad bi se čekali neki idealni uvjeti bilo bi malo djece. Mislim da se mnogima koji čekaju neku idealnu osobnu spremnost za roditeljstvo dogodi da im prođe vrijeme.

potpisujem zdenku2

Ja sam oduvijek htjela biti mama, to je moja misija na ovom planetu, moj smisao. Jednostavno to tako osjećam.

Itekako sam društvena, volim izaći, otići na sport za svoju dušu, ali ništa ama baš ništa mi nije teško za moju malenu (7 mj.) i da jedva čekam sve te igrice da podjetinjim jer sam veliko dijete u sebi koje je zatočeno u tijelu žene i da se napokon mogu otkačit do mile volje jer nekad među odraslima to nije primjereno.

i nikad mi nije bio problem "spustiti" se na dječju razinu, dapače uživam u tome, u njihovom neiskvarenom, lijepom,šarolikom svijetu koji istražuju svakim danom.

Možda je to zato što još uvijek imam to "dijete" u sebi.

[flower]

a ja pak mislim da su djeca dobra sekundarna dobit nase zelje da budemo roditelji, odnosno da djecu zelimo iz razloga sto je to jedini nacin da se ostvarimo u toj ulozi. nekako mislim da su ipak sebicni a ne altruisticni razlozi u podlozi
BebaBeba - ponekad je sasvim ok da se osjecamo zarobljeni u ulozi roditelja, pogotovo dok je beba mala - mislim bebe su slatke ali i naporne jer traze 100% posvecenost i pun pansion 24 sata...
no, s obzirom da si imala dg.depresiju prije i da si sad na lijekovima preporucila bi ti da ipak o svojim osjecajima razgovaras sa svojim terapeutom.

[sandra23]

Ifigenija,potpis 8)

[MoMo]

potpis na zdenku- ja sam jednostavno znala da zelim djete i kad mi se pojavila ta zelja pocela sam vec volejti to nase djete...nekad je jedna od fourmasica napisala kako je znala da ima jos djece zapisane u sebi i ta mi se recenica toliko urezla u pamcenje i srce- jer tako sam se nekako ja osjetila kad mi se javila zelja da budem mama. Da li je to pravi razlog ne znam ali meni je bio dovoljan.