ja nikako nisam za to da se djeca tuku, mislim da uvijek postoji neki drugi i bolji nacin za rjesavanje nesuglasica-nazovimo ih tako. vjerujem u to da su sva djeca spremna na suradnju i sa ami i milom mi je to uvijek nekako uspjevalo. bez puno vike ili lupanja po guzi, ALI postoji i treci mali buntovnik u nasim redovima. ad je jako zivo dijete, veseo je, smije se puno, na neki nacin showman, ali s druge strane jako je tvrdoglav i tesko mi je priznat samoj sebi da nisam bas nasla pravi put do njega. kad si on nesto zacrta to mora biti tako i nema alternative. ukoliko stignem na vrijeme vidjet da ce ga ulovit kriza pokusavam mu paznju usmjerit na nesto drugo i onda to uglavnom bude ok, ali ima situacija gdje to jednostavno ne mogu. kad nesto napravi sto ne bi smio, trudim se ostat mirna i pricati s njim, ali on kao da me ne cuje, blokira 100%. neki put ga posaljem u sobu da se smiri i kazem mu da se vrati kad prestane plakat, vristat, bacat...ili sta vec radi. nikad mu pritom nisam niti zatvorila vrata ili svjetlo ili ga dovela u situaciju da se boji. e sad, danas sam ga udarila po guzi i vikala sam na njega, bas me razljutio.on ZNA da ne smije kidat knjige ili sarat po njima, puno smo pricali oko te teme, bio je u kazni radi toga (npr.bez crtica), ali jutros on hoce crtat i pita me za papir, ja mu ga dodam i gdje on sara...PO KNJIZI!!!!!!!!!!!!!!!!!i to dok ja ljepim drugu koju je jucer iskidao!!!!poludila sam, ali doslovno poludila. kad je sa tatom, njemu pak uvijek baca hranu sa stola. on zna da su i jedno i drugo situacije gdje cemo mi kao roditelji (ljudi od krvi i mesa) totalno poludit, ali zasto onda on to radi????
ako netko od vas ima neki pametan savjet, dobro je dosao....
uf, al sam se izjadala u ovaj kasni sat.