još nešto da kažem treći put zaredom
osvrnula bih se još i na prijamne ispite. u gradovima gdje se prijavi npr. stotinu djece, a može ih se primiti samo 30 vjerovatno će se odabrati oni talentiraniji što ne znači odmah da će biti marljiviji i uspješniji, a to mogu potvrditi iz svog osobnog radnog iskustva. ja pak radim u manjoj sredini gdje smo primali svu djecu koja se jave i često se znalo pokazati da je npr. nekom djtetu sa izvrsnim sluhom jako teško dobro postaviti ruku i ton te ne bude nešto pretjerano muzikalan (a nerjetko ni pretjerano vrijedan) dok netko "bez sluha" se pokaže kao izvrstan svirač, marljiv đak itd. ma ustvari mogla bih napisati cijeli rad na tu temu. uopće mi je diskutabilno govoriti o tome ima li netko sluh ili ne. često se pokazalo da djeca koja su na prijamnom ispitu onim standardnim testovima ocjenjeni kao djeca bez sluha kasnije su bili izvrsni solfeggisti i dobri pisači diktata, ali nisu mogli interpretirati glasom čistu intonaciju, što zapravo znači da sluh imaju, ili su ga "naučili". rezime svega je da NI JEDNO dijete ne treba odbaciti i da sam protiv takvih selekcija ako dijete ima silnu želju i volju.

i još ono što je cekana govorila o podršci roditelja je apsolutno točno. roditeljska podrška, poticaji su strašno biti. rijetko koje dijete može samo tako golemu obavezu samo i savjesno odrađivati iz dana u dan bez da ga se ponekad ne potakne (ili čak malo potjera) kad "zapne".
toliko od mene nabrzaka.