Ukratko - približavam se kraju prvog tromjesečja i "velikom" pregledu, no nikako ne mogu biti opuštena. Naime, sve je bilo ok i školski do cca 8 tjedna trudnoće - veličina maternice i ploda odgovarali su tjednima trudnoće... Potom sam imala dvije jako gadne viroze koje mi malac donosi iz jaslica, pa oko 10 tjedna više nisam mogla izdržati nervozu i otišla sam kod privatnika. Srce je kucalo ludo, vidjele su se ručice kako naveliko mašu, ali plodić je bio nekako mali... Odjednom mi je skinuo trudnoći dva tjedna (napominjem da su u igri dva različita ultrazvuka - u osmom tjednu bila sam u Petrovoj, a u 10. tjednu kod privatnika). Nije time baš bio oduševljen, ali na moje izričito pitanje trebam li se zabrinuti mi je odgovorio da nemam razloga za brigu i da vjeruje da će sve biti u redu. Njegov je komentar da je jako pozitivno da su otkucaji srca tako snažni i da je plodić živahan... Ako sam dobro shvatila, da postoje neke smetnje u razvoju, to ne bi bilo tako dinamično i pravilno...
Ne znam, ne mogu si pomoći. Trudnim se razmišljati pozitivno, ali umirem od straha. Prije starijeg sina izgubila sam tri trudnoće - sve tri su bile blighted ovum i dva puta sam kiretirana (treće je otišlo samo). Trudnoća s mojim sinom bila je savršena, bez komplikacija, bez simptoma... Ova trudnoća doduše nije bila planirana, ali nas je jako razveselila jer želimo barem dvoje djece. Napunit ću kroz koji mjesec 35 godina, nemamo što više čekati... No, čitavo vrijeme sam u nekakvom grču i sad kad mi je skinuo ta dva tjedna, noge su mi se odrezale. Sljedeće srijede imam pregled i ultrazvuk, ne znam kako ću izdržati... A što je najgore od svega, sad se i bojim da negativnim razmišljanjem ne nanesem još više štete.
Pomozite mi da se nekako "održim na nogama" - ima li netko sličnog iskustva u ranoj trudnoći? Čitala sam o raznim mjerama u kasnijim tjednima...