Danas 56 novina u 45 zemalja poduzima korak bez presedana, tako što će progovoriti jednim glasom, putem zajedničkog uvodnika. To činimo stoga što je ljudski rod suočen s dubokom opasnošću.
Ako ne budemo složno i odlučno djelovali, promjene klime će poharati naš planet, a s njim i naše blagostanje i sigurnost. Opasnosti postaju sve očitije već cijelu jednu generaciju. Sad počinju govoriti činjenice: 11 od prošlih 14 godina spada među najtoplije ikad zabilježene, arktički ledeni pokrivač se topi, a prošlogodišnje podivljale cijene nafte i hrane daju nam naslutiti buduće pustošenje. U znanstvenim časopisima pitanje nije više treba li kriviti ljude, već koliko malo vremena nam preostaje da ograničimo štetu. Pa ipak, dosad je reakcija svijeta bila mlaka i bezvoljna.
Promjene klime izazivaju se već stoljećima, s posljedicama koje će trajati za sva vremena, a o našim izgledi da ih ukrotimo odlučuje se u idućih 14 dana. Pozivamo predstavnike 192-ju zemalja okupljenih u Kopenhagenu da ne oklijevaju, da ne zapadnu u razmirice, da se ne okrivljuju međusobno, nego da iz najvećeg promašaja politike modernog doba izvuku nove mogućnosti. To ne bi smjela biti borba između bogatog i siromašnog svijeta, ili između istoka i zapada. Svi osjećaju promjene klime, i svi ih moraju rješavati.
Znanstvena osnova je kompleksna, ali činjenice su jasne. Svijet mora poduzeti korake da porast temperature ograniči na 2 stupnja C, što je cilj koji će iziskivati da globalne emisije dosegnu vrhunac i počnu padati unutar idućih 5-10 godina. Porast veći od 3-4 stupnja C – najmanje povećanje s kojim možemo konzervativno računati ako se ništa ne učini – spržio bi kontinente, pretvarajući obradivu zemlju u pustinju. Polovica svih vrsta bi izumrla, nebrojeni milijuni ljudi bili bi raseljeni, cijele zemlje poplavljene morem. Kontroverzija oko emailova britanskih istraživača koji su sugerirali da oni nastoje potisnuti nezgodne podatke zamutila je vodu, ali nije uspjela okrnjiti masu dokaznog materijala na kojem se ova predviđanja zasnivaju.
Malo je onih koji vjeruju da je Kopenhagen još uopće u stanju proizvesti potpuno izglađen sporazum; stvarno napredovanje ka nečemu takvom je moglo započeti tek dolaskom predsjednika Obame u Bijelu kuću i preokretanjem godina opstruktivne politike SAD. Pa čak i danas svijet vidi da stoji na milost i nemilost američke unutrašnje politike, jer se predsjednik ne može u potpunosti posvetiti potrebnom djelovanju dok to ne učini Kongres SAD.
Ali političari se u Kopenhagenu mogu i moraju složiti o bitnim elementima pravičnog i efektivnog dogovora te, što je ključno, o čvrstom vremenskom okviru da ga se pretvori u sporazum. Krajnji rok trebao bi im biti UN-ov susret o klimi u Bonnu idućeg juna. Kako kaže jedan pregovarač, "Možemo preći u sudačku nadoknadu, ali si ne možemo priuštiti ponavljanje utakmice."
U srži dogovora mora stajati nagodba između bogatog svijeta i svijeta u razvoju, koja će odrediti način na koji će biti raspodijeljen teret borbe protiv klimatskih promjena – i kako ćemo dijeliti nov dragocjeni resurs: oko bilijun tona ugljika koji smijemo ispustiti prije nego živa dosegne opasne razine.
Bogate nacije rado ukazuju na aritmetičku istinu da ne može biti rješenja sve dok divovi u razvoju poput Kine ne poduzmu korake radikalnije od onih već poduzetih. Ali bogati svijet je odgovoran za većinu akumuliranog ugljika u atmosferi – tri četvrtine sveg ugljičnog dioksida ispuštenog od 1850. On sada mora voditi i u rješavanju, i svaka se razvijena zemlja mora obavezati na duboke rezove kojima će unutar jednog desetljeća reducirati svoje emisije na razine koje moraju biti znatno niže od onih iz 1990.
Zemlje u razvoju mogu isticati da one nisu uzrokovale glavni dio problema, kao i da će najsiromašnije regije svijeta biti najžešće pogođene. Ali one će sve više i više doprinositi zagrijavanju, i stoga moraju obećati da će i same poduzeti značajne i mjerljive korake. Premda nijedna nije učinila što su se neki nadali da će učiniti, dvije najveće zagađivačice, Sjedinjene Države i Kina su nedavnim prihvaćanjem obaveze unaprijed određenih iznosa smanjenja emisija učinille važne korake u pravom smjeru.
Socijalna pravda zahtijeva da industrijalizirani svijet zagrabi duboko u svoje džepove i obeća novac za pomoć siromašnijim zemljama kako bi se prilagodile promjenama klime, kao i da osigura čistu tehnologiju koja bi im omogućila privredni rast bez povećavanja emisija. Također treba odrediti arhitekturu budućeg sporazuma– s rigoroznim multilateralnim nadzorom, pravičnim naknadama za zaštitu šuma te uvjerljivim procjenama "izvezenih emisija", kako bi se s vremenom teret mogao pravednije dijeliti između onih koji proizvode zagađujuće proizvode i onih koji ih konzumiraju. A pravičnost zahtijeva da se uzme u obzir sposobnost razvijenih zemalja da podnose teret koji imaju preuzeti; na primjer, novije članice EU, koje su često mnogo siromašnije od "stare Evrope", ne smiju trpjeti više od svojih bogatijih partnera.
Preobrazba će biti skupa, ali višestruko manje nego što je iznosio račun za iskup globalnih financija – i mnogo manje skupa od onoga što bi se dogodilo ako se ne učini ništa.
Mnogi od nas, posebno u razvijenom svijetu, morat ćemo izmijeniti stil života. Bliži se kraju era letova koji koštaju manje od vožnje taksijem do aerodroma. Morat ćemo inteligentnije kupovati, jesti i putovati. Morat ćemo više plaćati za energiju, i manje je trošiti.
Ali pomak prema niskougljičnom društvu sa sobom donosi više povoljnih mogućnosti nego žrtava. Neke su zemlje već uvidjele da usvajanje preobrazbe može donijeti rast, radna mjesta i višu kvalitetu života. Tok kapitala govori sam po sebi: prošle je godine prvi put više uloženo u obnovljive oblike energije nego u proizvodnju struje iz fosilnih goriva.
Da bismo se oslobodili ovisnosti o ugljiku u nekoliko kratkih desetljeća bit će nužan graditeljski i izumiteljski podvig kakvome nema ravna u našoj povijesti. Ali dok su slanje čovjeka na mjesec ili cijepanje atoma bili plodovi sukoba i nadmetanja, nadolazeću utrku oko ugljika mora voditi suradničko nastojanje da se postigne kolektivno spasenje.
Nadilaženje promjena klime zahtijevat će pobjedu optimizma nad pesimizmom, vizije nad kratkovidnošću, onoga što je Abraham Lincoln nazivao "boljim anđelima naše naravi".
U tom se duhu 56 novina iz cijelog svijeta ujedinilo oko ovog uvodnika. Ako se mi, s tako različitim nacionalnim i političkim perspektivama, možemo složiti u tome što treba učiniti, onda to sigurno mogu i naši vođe.
Političari u Kopenhagenu imaju moć odrediti sud koji će povijest donijeti o ovoj generaciji: da li se, suočivši se s izazovom, ona iskazala ili je bila toliko glupa da je vidjela kataklizmu kako stiže, i nije ništa učinila da je spriječi. Molimo ih da dobro odaberu.
Klima zapravo nije nas problem? - 56 svj. novina misli da je
Odgovori s citatom
