kako se nosite sa stresom?

[No@n@]

kako se vi nosite sa stresnim situacijama i osijećate li ponekad da ne možete dalje? odkad sam se zaposlila život mi se pretvorio doslovno u pakao.više ne vidim izlaz. posao mi postaje prezahtjevan i previše odgovornosti je na meni. osijećam da nekim stvarima nisam dorasla. toliko me neke stvari opterećuju da imam noćne more,ujutro kad moram krenuti na posao imam grčeve,a na poslu ponekad izgubim kontrolu i samoozlijeđujem se. ponekad mi se čini da je jednostavno najbolje dati otkaz ali se namogu odlučiti na tu odluku jer bi to značilo da sam kukavica i nesposobna a i djeci bi time dala loš primjer. no,nastavim li tako dalje psihički ću se uništiti. eto,sad sam se izjadala (i nije mi ništa lakše). molim vas pomagajte savjetima

[rinama]

Ja sam krenula kod psihijatra i u roku par mjeseci došla k sebi.
Sad sam ok, al totalno.
Stvar je samo u tome kako se postaviti prema obavezama i ne ustručavati se tražiti pomoć kad nam zaista treba. Nije sramota priznati sam sebi, a i drugima da nismo svemugući.

[No@n@]

iskreno,razmišljala sam i o tome da potražim stručnu pomoć jer sama očito neću uspijeti. imam podršku od mm-a koja mi puno znači ali to nije dovoljno.ne želim da moja obitelj pati a svojim načinom ponašanja sam jim to nažalost priuštila. stvarno ne želim da djeca gledaju majku koja je konstantno u depresiji i nema volje ni snage posvetiti se njihovom odgoju.

[rinama]

Gle, nemoj dugo čekati, nema u tome baš ništa loše. U samom startu mi se činilo onak bezveze, ali mi je pasalo to vrijeme u kojem sam činila nešto za sebe, vrijeme koje me malo odmaklo od svakodnevice i s vremenom je sve sjelo na mjesto. Ponekad želimo ispuniti sve obaveze, biti svima od pomoći, u isto vrijeme biti savršena supruga i majka i uvijek s osmjehom na licu hendlati dan po dan. No kad se jednog dana umorimo i poželimo jednostavno stati i odmoriti se, krenemo same sebe gledati kao niškoristi.

[Anamorci]

posao mi postaje prezahtjevan i previše odgovornosti je na meni. osijećam da nekim stvarima nisam dorasla. toliko me neke stvari opterećuju da imam noćne more,ujutro kad moram krenuti na posao imam grčeve,a na poslu ponekad izgubim kontrolu i samoozlijeđujem se.

ozbiljno razmisli o promjeni posla, ako mislis da bi mogla naci neki drugi. vremena jesu dosta sugava i mozda nije pravi trenutak za davanje otkaza, ali ako ne sada - onda cim se prva prilika ukaze.
grcevi prije odlaska na posao su vrlo jasan znak da posao treba mijenjati.

[Lutka]

posao mi postaje prezahtjevan i previše odgovornosti je na meni. osijećam da nekim stvarima nisam dorasla. toliko me neke stvari opterećuju da imam noćne more,ujutro kad moram krenuti na posao imam grčeve,a na poslu ponekad izgubim kontrolu i samoozlijeđujem se.

ozbiljno razmisli o promjeni posla, ako mislis da bi mogla naci neki drugi. vremena jesu dosta sugava i mozda nije pravi trenutak za davanje otkaza, ali ako ne sada - onda cim se prva prilika ukaze.
grcevi prije odlaska na posao su vrlo jasan znak da posao treba mijenjati.

slozila bih se sa Anamorci, nadji nesto sto te ispunjava, cuvaj djecu, radi nesto kreativno, pokusaj voditi dnevnik i crne misli stavi na papir, obrati se nekome iz tvoje blizine za pomoc, nek to bude tvoj sos telefon i kad mislis da gubis razum radje nazovi neku prijateljicu sve ostavi i otidji na sok, pokusaj bar vikend provest mislima daleko od pola i briga, odi sa muzem i djecom na izlet u prirodu i nek te to pokrece...ako ne ide, obrati se doktoru...mozda dobijes nesto privremeno za smirenje
drzi se

[No@n@]

Hvala vam cure na savjetima. u početku je kolko tolko funkcioniralo npr. odlazak u prirodu sa dječicom ili vikeni na moru i slično ali sad to više nema smisla jer sam potpuno opterećena poslom.evo,moj kolektiv upravo fešta a ja sam jedva dočekala kraj radnog vremena i čim sam sjela u auto plakala sam ko godina.i sad kad su svi super raspoloženi u ovo blagdansko vrijeme ja sam u takvoj teškoj depresiji da me ni sam Bog ne digne na noge

[Nataša,Sarajevo]

Ti reče između ostalog da bi dala loš primjer svojoj djeci....a zašto?????

Mijenjati trenutno loše za nešto ugodnije i bolje uopšte nije loš primjer!

Otići od onog što te satire i očito ugrožava i tebe a i na sve oko tebe se loše odražava.
Naravno da nije lako napustiti posao u ovakva vremena!

Ti trenutno pokazuješ djeci kako se "šuti i trpi", uopšte ne mislim da bi te shvatili kao kukavicu ili nesposobnu, već naprotiv, kako jaku i odlučnu.

Jer treba imati snage reći "ne" i "dosta"



Sretno i hrabro !

[split]

Ma meni isto smeta taj stav da se mi trebamo liječit od stresa. Život je takav da ga nameće.
To je kao da ispred tebe stavi dva lava i onda kaže trebaš lječit strah od lava. MAkni ti meni lava pa ću ja bit zdrava.
Obzirom da imaš podršku muža konkretiziraj je tj. neka ti pomogne oko obveza (izvede djecu, obavi nabavku, plati račune i sl.).

[rinama]

Slažem se, samo kaj onda kad ti životne prilike ne dozvoljavaju da recimo mijenjaš posao i da za neko dulje ili kraće vrijeme situaciju moraš izgurati takvu kakva je? A nikak nemreš dalje. Ni fizički, ni psihički.
Neznaš jel ti gore kad ideš leć ili kad ujutro ustaješ.
Bar je kod mene bilo tak.

[No@n@]

situacija je trenutno takva da ne mogu dati otkaz jer bi doživjeli financijski krah a posao,posebice dobar posao,u mjestu u kojem živimo bilo bi gotovo nemoguće mijenjati. a opet s druge strane,poruka koju bi time slala svojoj djeci bi bila da svaki put kad je teško treba dići ruke i odustati. i šta onda? ako mi je sad neizdrživo i teško šta ako će mi na nekom drugom radnom mjestu biti još gore i teže? i svaki put ću tako odustajati . mislim da time neću ništa postići. odustajanje nije izbor.svjesna sam da se samo upornošću dolazi do cilja al ja sam trenutno bez kondicije i ne mogu se pomaknuti. znam da je sve u mojoj glavi i da sama sa sobom moram riješiti neke stvari. bilo bi mi tri puta lakše raditi kad bi ja smogla snage i promjenila pogled na čitavu situaciju. al jednostavno neide.

[majoslava]

strucna pomoc prije svega, ne znam sto mislis pod samoozlijedjivanjem, ali ne zvuci mi dobro, trazi pomoc...

sto se tice da zahtjeva na poslu, vjerojatno se vecina tvojih suradnika osjeca vise ili manje da je posao zahtjevan, mozda je lakse ako popricas oko toga i s nekim na poslu i sa sefom, nije nikakva sramota da covjek ne moza sve savladati..

[No@n@]

pod pojmom "samoozljeđivanje" mislim na na radnje koje radim sebi da osijetim fizičku bol kako bi lakše podnjela psihičku. nisam sigurna dali je samoozlijeđivanje prava riječ za ono što ja u kriznim trenucima radim sebi. ponekad se lupam rukama po glavi,ponekad zabijem nokte po rukama,bilo što samo da osijetim fizičku bol.

[bucka]

imam srecu pa nisam bas cesto u stresu!

[No@n@]

apropos posla,od nas se traži da znamo apsolutno sve. jednostavno moraš sve znati i točka.nitko te ne pita dali znaš i koliko ti vremena treba da bi došao do nečega. jednostavno svi traže sve servirano na tacni. i naravno,rastrgan si od količine posla. nemožeš apsolutno ništa planirati a ako želiš svoj posao radit u miru to možeš jedino poslije radnog vremena.

[emily]

prije sam radila na poslu gdje je stres bio svakodnevnice, to je rezultiralo mojom nervozom, otresanjem na djecu , stalnim osjecajem presinga i straha od pogreske... itd. cesto bi me, nakon sto bi ta neka koma situacija zavrsila, jako zaboljela glava
zbog svega toga (godinama isti obrazac, nista se nije mijenjalo, samo je postajalo gore) sam promijenila posao

sadasnji posao mi nije toliko stresan, ali ima situacija i perioda kada jest.
nedavno je bio jedan takav period, nakon kojeg se dogodila fizicka reakcija na sve to, prvo sam 2 dana imala nocne more, da bih nakon toga (situacija se smirila) pocela patiti od bolova u zelucu, mucnine, doslovno bilo sto sto bih pojela ili popila (caj, neki suhi keksic na kojima sam bila jer mi je bilo zlo od svega drugoga) bi rezultiralo bolovima u zelucu ko da mi se kamenje premjesta unutra
vec sam pocela razmisljati da odem napraviti neke pretrage, da imam cir... itd. kad se sve nakon 10 dana smirilo

hocu reci, sto smo stariji, nase tijelo nam vraca svo to nagomilano nezadovoljstvo, pritiske, stres, strah, neizvjesnost...

Neki ljudi su sposobni sve to odgurnuti od sebe, reci bas me briga, nije svijet propao, itd, ja nazalost ne, bas jako prozivljavam takve stvari ako sam direktno ukljucena i odgovorna. Mislim da tu za mene nema lijeka

[No@n@]

emily,slažem se s tobom. i znam kako ti je. ja do sada nisam ni znala što su glavobolje,a unatrag nekih dva tjedna se budim sa glavoboljama koje ne prestaju.i sad me boli glava. istina je da naše tjelo sve pamti i vraća i toga se najviše bojim. pitam se što će biti s mojim zdravljem za desetak ,petnaestak godina. otac mi je nedugo savjetovao da dam otkaz ako ne mogu više izdržati jer mi je zdravlje na prvome mjestu.

[MissQ]

To što ti proživljavaš je strašno. Ne znam u kakvoj ste situaciji financijski ali ako ikako možeš otiđi iz te sredine koja te tako uništva. Bila sam u donekle sličnoj situaciji, nisam odustala i jako sam se namučila. Nije mi bilo bolje, samo je postajalo sve teže i teže. Ujutro, kad bi došla na posao prvo sam morala na wc, kontinuirani osjećaj tjeskobe, užasna napetost, nesanice, pritisak... Kad je pritisak postao prejak nisam mogla otići raditi, lagala sam i muljala s bolovanjem dva tjedna, ubijala se doma, ma užas... Kao da je pitanje života i smrti, taj glupi glupi posao. .Na koncu sam završila na lijekovima i kod psihoterapeuta.Danas, kad sam starija i pametnija ne bi si to više radila. Nikakav posao nije vrijedan tvoga zdravlja!!!!

[No@n@]

na ovome radnom mjestu sam četiri mjeseca i umijesto da mi postaje sve lakše meni je iz dana u dan sve gore i teže. imala sam filing da mi je u početku bilo lakše,ali kad zavrtim film u glavi vidim da nije. prije tri mjeseca sam se srušila nasred ulice i završila na hitni sa niskim tlakom,niskim šećerom i dehidrirana. došlo je do pada imuniteta a sve kao poslijedica stresa.danas imam jedva 40kg i sama sebi izgledam jadno. već sam spomenuča da u posljednje vrijeme patim od jakih glavobolja,grčeva,nočnih mora,straha,depresije,manjka samopouzdanja... ni sama više ne znam koje sve tegobe osjećam.
hm... i ono najgore kaj sam shvatila jest to da zapravo ne volim posao koji radim i pitam se kako sam se uopće našla u toj struci. :/

[PericaY2K]

Na ovom linku:

http://www.liderpress.hr/Default.aspx?sid=17762

ima puno tema koje bi ti pomogle, pa pročešljaj malo naslove i pročitaj one koji te interesiraju. Sigurno će ti pomoći neutralno mišljenje Life Coacha, znam da meni je - par tema koje su objavljene su moje

Tatjani se možeš javiti da i tebe coach-a il joj pošalji mail kao ja.

Mislim da se kod tebe radi o tome da ti je zbog cijele situacije narušeno samopouzdanje. Sve ovisi koje su tvoje vrijednosti. Je li novac za tebe uistinu ima veću vrijednost od obiteljskog ugodnog života, vlastite opuštenosti?

Odgovori su uvijek u nama. Teško je priznati sebi istinu, stati i okrenuti ploču u drugom pravcu. Ali je moguće.

Samo hrabro!!!

[Lutka]

danas imam jedva 40kg i sama sebi izgledam jadno.

draga noana, ovo zbilja zvuci strasno lose...da si ne znam koliko visoka ovo je jako jako malo ...netko je gore napisao da trebas strucnu pomoc...mozda zbilja da se javis nekome...gledaj, tvoje zdravlje je na prvom mjestu...ti si majka i najpotrebnija si svojoj djeci a njima trebas ZDRAVA pa makar i nezaposlena.
ja sam, takodjer, bila nekoc dio jako nezdravog kolektiva...sjecam se da sam imala kalendar na kojem bi krizala dane do vikenda, dugo nisam mogla vjerovati s kakvim ljudima imam posla, toliko mrznje, zavisti i sujete nisam ni zamislila da netko moze da ima, i dan danas mi se okrene zeludac kad se sjetim nekih situacija...na poslu provodimo trecinu dana (polovicu nespavajuceg) i jako je bitno da ti je tu bar podnosljivo ako ne izvrsno. u takvim slucajevima davanja otkaza se ne radi o odustajanju...unistavas samo sebe i to mora prestati pod hitno!

[Peterlin]

na ovome radnom mjestu sam četiri mjeseca i umijesto da mi postaje sve lakše meni je iz dana u dan sve gore i teže. imala sam filing da mi je u početku bilo lakše,ali kad zavrtim film u glavi vidim da nije. prije tri mjeseca sam se srušila nasred ulice i završila na hitni sa niskim tlakom,niskim šećerom i dehidrirana. došlo je do pada imuniteta a sve kao poslijedica stresa.danas imam jedva 40kg i sama sebi izgledam jadno. već sam spomenuča da u posljednje vrijeme patim od jakih glavobolja,grčeva,nočnih mora,straha,depresije,manjka samopouzdanja... ni sama više ne znam koje sve tegobe osjećam.
hm... i ono najgore kaj sam shvatila jest to da zapravo ne volim posao koji radim i pitam se kako sam se uopće našla u toj struci. :/

Draga, ne znam puno o tebi, ali mogu reći samo ovo... Možda nije problem struka kao takva, ali radno mjesto/okolina može biti... Jest da su ova vremena teška za naći drugi posao, ali kako su drugi već rekli, trebaš svojoj obitelji, a svakako i SAMA SEBI...

Teško je savjetovati što učiniti. Uputnicu za savjetovanje i/ili stručnu pomoć za 0 kuna (tj. u sklopu zdravstvene zaštite koju imamo) možeš dobiti od svog liječnika opće prakse. Ne moraš ići privatno ni za to izdvajati velike novce... ALI ako si sigurna da je uzrok stresa posao, bjež od toga, naći će se neki drugi.... Sretno!

[No@n@]

hvala vam puno na savjetima. odlučila sam da ću ostati raditi tako dugo dokle mi se ne pruži prilika za drugo radno mjesto.samo se nadam da ću smoći snage durati dan po dan.i nema više samoozlijeđivanja,a ako dođem u takvo iskušenje momentalno se dižem i dajem otkaz.

[PericaY2K]

Još sam na ovom sajtu:

http://christinekane.com/blog/how-to...actical-guide/

nedavno našla dio koji govori da ako tražiš novi posao da trebaš poslati što više molbi jer je normalno da će te netko odbit a netko primit.

"Before you send yourself out into the world – be it resume, scholarship, grant, producer, publication – make a list of many options."

Drago mi je da sam to pročitala jer ja isto namjeravam promijeniti posao i ciljala sam na samo 1 novog poslodavca i sad vidim da bi mi to bio promašaj.

I hrabro je da si priznala da si se samoozljeđivala, to je prvi korak ka tvom ozdravljenju jer shvaćaš da je to kontraproduktivno i da nije rješenje. Bravo!

[ovca_i_janjad]

Nemoj se, molim te, ljutiti, ali prema ovome što ti pišeš meni se čini da je tvoj problem dublji od narušenog samopouzdanja :/ . S obzirom na samoozljeđivanje, iznimno malu tjelesnu težinu, teške i stalne glavobolje te depresivnost - zaista trebaš liječenje. Ne vjerujem da će ti tu pomoći malo čitanja nekakvih knjiga i slično, već trebaš stručnu i predanu osobu da ti pomogne. Najgore što možeš sada svojoj djeci dati je da budeš osoba koja neće tražiti pomoć. To može biti pogubno.

Želim ti snage i neodustajanja, ne od posla, nego od sebe

[zhabica]

hvala vam puno na savjetima. odlučila sam da ću ostati raditi tako dugo dokle mi se ne pruži prilika za drugo radno mjesto.samo se nadam da ću smoći snage durati dan po dan.i nema više samoozlijeđivanja,a ako dođem u takvo iskušenje momentalno se dižem i dajem otkaz.

ja mislim da bi ti ovo bio los potez. zasto? zato jer ces time samo pobjec od trenutnog problema koji ti zapravo pruza priliku da poduzmes nesto za sebe - potrazis pomoc.

kako znas da ti na drugom poslu nece bit stresno? kako znas da se i tamo neces osijecas lose i zeljet se ozlijedit? nije problem u tvom poslu, nego u nacinu kako se nosis sa stresom kojeg ce bit svugdje, gdje god budes radila.

znam da nije lako cut i shavtit da imas problem, ali tvoj problem nece nestati ako pobjegnes sa mjesta u kojem taj problem tebi cini jako lose, na drugom mjestu ce samo nesto drugo bit "okidac" , kuzis me?

znas, ja mislim da si otvaranjem ovog topica pokazala veliku hrabrost, nije lako prepoznati problem u sebi i iznijeti ga, to zaista nije lako, i super je sto si uspjela tako nesto uciniti, to je dio puta prema onom trenutku kada ces se opet osijecati dobro. sad nemoj odustati, bilo bi steta, daj si malo vremena ako treba i definitivno potrazi pomoc, jer po ovome sto pises ona ti je zaista potrebna, i sama to znas, samo naravno da je strah jaci od covjeka, pa si daj vremena ako je potrebno da ta odluka da ces potrazit pomoc sazrije, ali ne previse da ti ne odnese dio zivota koji bi mogla zapravo uzivati, a mislim da imas razloga za srecu, imas obitelj, djecu, posao, to su velike stvari koje covjeka guraju naprijed, sigurna sam da i sama to znas, dopusti sebi da ti bude bolje i da u svemu tome uzivas!

[Peterlin]

hvala vam puno na savjetima. odlučila sam da ću ostati raditi tako dugo dokle mi se ne pruži prilika za drugo radno mjesto.samo se nadam da ću smoći snage durati dan po dan.i nema više samoozlijeđivanja,a ako dođem u takvo iskušenje momentalno se dižem i dajem otkaz.

Ja bih isto ovako... Radila sam posao koji mi nije bio drag, izdržala 2 godine, a U MEĐUVREMENU kopala rukama i nogama da se vratim na staro radno mjesto (s kojeg nisam svojevoljno otišla nego tuđom odlukom, u ono vrijeme nisam imala petlje reći NE). Uspjelo je, ali je trajalo... Bilo je svakako, na neke svoje odluke i postupke danas nisam baš ponosna, ali uspjelo je. MM mi je bio podrška i zahvaljujući njemu sve sam uspješno privela kraju. Dan danas ne znam kako sam izdržala (djeca su mi tada bila u jaslicama). Preporodila sam se kad sam napokon našla posao koji mi odgovara, a to je osjetila i cijela obitelj.

Ovi osjećaji s kojima se boriš jasno ukazuju da u cijeloj priči nešto TREBA svakako promijeniti. Najbolje ćeš sama znati je li to samo radno mjesto, kompletna struka (udala si se za svog muža, ne za svoju struku i posao) i tako dalje. Drži se, nešto će se već ukazati, a ti samo drži oči otvorene, aktivno traži nešto drugo i nemoj sama sebi biti maćeha...

Kad ti bude teško, reci samoj sebi "I to će proći" ili "Ja to mogu", pa izdrži, a s druge strane profesionalna pomoć ti može jako olakšati situaciju... Svi mi samo možemo savjetovati iz svojih cipela, a samo ti znaš što je za tebe prihvatljivo i najbolje. Sretno!

[No@n@]

ajoj drage moje. priznala jesam sama sebi da imam problem i nije bilo lako otvorit ovaj topic i otvoreno pričati o problemima. a sada očito predstoji teži dio puta za koji stvarno nisam sigurna dali imam dosta hrabrosti.

[Peterlin]

ajoj drage moje. priznala jesam sama sebi da imam problem i nije bilo lako otvorit ovaj topic i otvoreno pričati o problemima. a sada očito predstoji teži dio puta za koji stvarno nisam sigurna dali imam dosta hrabrosti.

Ma naći će se hrabrosti za sve što je potrebno... Pogledaj svoj potpis, pogledaj se u ogledalo, odmori se preko blagdana.... Sutra je novi dan, uskoro će nova godina i tako...

[Suzizana]

potpisujem rinamu i missq

[miele]

Mislim da tvoj problem nije i ne može biti posao, on je samo odraz tvoga nezadovoljstva u privatnom životu.Da je posao problem vjerujem da bi već davno prije odlučila ga napustiti ako digneš ruku na sebe a ti si po ovome što pišeš već dignula par puta.Mogu shvatiti da je posao stresan,(radim sa 30 ljudi i rukovoditelj sam jednog centra),ali danas je sam život po sebi stresan i na 90% stvari ne možemo utjecati i osobno svoj posao smatram samo poslom,on ne određuje tko sam i jesam li sretna,a tebi se život vrti oko posla, to ne razumijem.Iz osobnog iskustva znam da nitko na poslu nije odgovoran za tvoje mentalno zdravlje doli tebe same i znaj da si samo broj i kad ti ne budeš tamo doći će netko drugi.Ja imam super plaću ali iskreno ne vidim se tamo za neko duže razdoblje a kamoli da ću u ovoj firmi dočekati mirovinu ,ja sam se već mentalno pripremila na to da ću u neko dogledno vrijeme otići i vjerovatno raditi negdje drugdje za duplo manju plaću.Nemoj dopustiti da te posao definira,zauzme mjesto u tvom životu umjesto tvoje djece to je nedopustivo.Moj savjet ti je da napraviš malu reorganizaciju u poslu,vidi možeš li povjeriti neke stvari drugim osobama da nije sve na tebi,puno pomogne!A najbolji savjet koji ti mogu dati da jednom dođeš na posao prazne glave,"onako malo svratila bez obaveza",odmakni se od sebe kao osobe pod konstantnim pritiskom i posveti si bar jedan dan samoće i čini ono što te volja pa makar i plakala cijeli dan,nemoj biti sama svoj rob,prepuna strahova i zlih misli,okrani svoju stvarnost i pogledaj svoj život s pozitivne strane a vjeruj mi s time posao nema nikakve veze.

[No@n@]

razgovarala sam danas na poslu sa svojom šeficom vezano za svoje probleme i stres koji proživljavam na poslu. rekla sam joj otvoreno da više ne mogu durati tim tempom i da dajem otkaz. na to je ona odgovorila da neka si uzmem vremena koliko god mi treba i razmislim o toj odluci. rekla je da će prihvatit moju odluku kakva god bila, ali da bi ona voljela da ostanem jer ipo njenom mišljenju imam potencijala opstati u struci te da sam za tako kratak period dosta toga savladala i da je ona zadovoljna mojim radom. rekla je neka se ne opterećujem nekim stvarima jer ni jedan posao nije dostojan mojega zdravlja te da mi obitelj mora biti na prvome mjestu,a ne posao i neka se ne opterećujem ako nešto neću moći savladati ,da to uopće nije bitno, te da će mi ona pomoći maximalno koliko će moći.isto tako je rekla da uopće nije problem u meni,već je problem taj što se stvarno puno traži od nas i rastrgan si na sto strana,te da se mnogi ljudi jednostavno nebi znali nositi količinom posla a ni stresa u našoj firmi.ona je svjesna da bi meni bilo puno lakše raditi u nekoj drugoj firmi jer kao mi smo se stvarno raširili i da tempo kojim mi hendlamo rijetko koja firma ima. eto,i tak je meni sad nekako lakše kad znam da se mogu osloniti na svoju šeficu koja je doista divna osoba.znam,da me čeka još more teških dana al mislim da bi s vremenom neke stvari ipak mogle sjesti na svoje mjesto. (pogotovo u mojoj glavi )

[miele]

Ja se ne bi čudila da radimo u istoj firmi tako da znam situaciju i osjećaj rastrganosti,ne znam na kojoj si poziciji ma nije ni bitno,ali super je to što si se napokon otvorila nekome iz te sredine :D ,vidiš da nisi samo ti pod pritiskom,vjeruj mi svi su, samo većina dobro funkcionira,recimo na meni se to uopće ne osjeti.Sada je sve na tebi, lijepo glavu iznad vode i razmisli možda je tvoje nezadovoljsto proizašlo iz nerazumijevanja sredine,možda nije pitanje stresnog posla :? .Iz svog iskustva ljudi često sami stvore neko mišljenje o sebi i drugima koje okolina uopće ne misli tako da je sve u našoj glavi,jaki smo onoliko koliko mentalno možemo podnijeti i najčešće smo sami sebi najgora prepreka za napredak!

[No@n@]

podižem...
eto,ja sam radi stresa završila na bolovanju. krvna slika mi je prilično loša. željezo mi je na 2 (8-30).dobila sam i antidepresive. sutra se moram javiti svojoj liječnici ali i poslodavcu na razgovor :/ . nemam pojma što ću i kako ću dalje.

[Maslačkica]

Sad sam pročitala cijelu temu.

Ja ću ti samo reći da nisi jedina. Nemam problema s poslom, jer ga nemam a naravno, to vuče jaaakoo puno i nezadovoljstva i svega i svačega - financijskih problema - ne mogu se napričati o njima.
Ali, posao nije sve!
I ZNAM da je jako puno problema u meni samoj i načinu na koji rješavam i pristupam stvarima. DA imam mogućnost bila bi kod psihologa ili psihijatra - i to tebi toplo preporučujem, jer će ti sigurno pomoći.

Žao mi je što ti se tako situacija pogoršala... mogu ti samo držati fige, a iskusnije će ti reći kako postupiti.

[No@n@]

maslačkica,hvala na podršci.
ne znam kaj mi sutra nosi ali tek sad sam stala pred zid. peće me savjest što sam otišla na bolovanje jer da nisam imala bi posao,a opet da nisam tko zna kud bi otišlo moje zdravlje za vrlo kratko vrijeme. i sama liječnica mi je rekla da je velika vjerojatnost kad se vratim tim tempom na poslu, da će mi zdravlje još više stradavati. a opat s druge strane, sad me tek lovi depresija jer nemam pojma gdje i kako ću do novog radnog mjesta.i imam osjećaj da se vrtim u začaranom krugu. nikak nije dobro.
tko zna,možda moji napokon shvate da jedna osoba ne može hendlati cijelo računovodstvo i da ne možeš raditi posao za dvoje a biti plaćen za pola čovjeka.

[Maslačkica]

A čekaj, nije mi sada jasno - da li si ti dala otkaz ili misliš da će ti oni sutra dati otkaz?
Ne mogu ti ga dati dok si na bolovanju i bori se.
Isto tako, možda će ti sutrašnji razgovor biti vrata za nešto drugo, tj. nemoj ići s tim da te gaze - najgore što ti mogu dati jeste otkaz, a na to si sprema, prema tome, lijepo iskoristi priliku i reci da ti je posao ok, ali da se trebaju napraviti promjene, da je to previše za jednu osobu - da zaposle još jednu ili nešto u tom stilu, tj. iskoristi situaciju pa ako ništa da se probaš izboriti za sebe. A kažem, najgore što ti mogu jeste dati otkaz + već si se žalila šefici.
I da, jesi li sigurna da je otkaz? Da nije razgovor da ti možda pomognu na neki način?

[No@n@]

ovako. bila sam danas kod liječnice koja veli da nikako nisam u stanju raditi ali da me ona pod šifrom koja mi je otvorena(f 41-disordines anxiosi alii) može držati max.14 dana. znači u ponedjeljak joj se moram javiti da mi zaključi bolovanje. osima toga ,dala mi je i uputnicu za psihijatra.
a što se tiće razgovora sa nadređenima ,oni su se izjasnili da nemaju namjeru nikog više zaposliti jer je oduvijek samo jedna osoba radila na tom radnom mjestu a i da oni ne mogu funkcionirati ako ću ja biti na bolovanju i neka jih se javim kad bolovanje završi radi sporazumnog otkaza ,budući da ja u ovakvom stanju nisam sposobna raditi.

[Maslačkica]

A da se prebaciš na pravna pitanja - mislim, ti nisi sporazumna s otkazom ili jesi?
Stvarno ne znam... baš mi je žao...

Ali, draga, koliko god ti teško bilo možda je ovo i pravo za tebe, jer ćes opet "prikupiti se" i imati snage i volje za kvalitetan život.
Uputnicu za psihijatra iskoristi.

[Maslačkica]

A da se prebaciš na pravna pitanja - mislim, ti nisi sporazumna s otkazom ili jesi?
Stvarno ne znam... baš mi je žao...

Ali, draga, koliko god ti teško bilo možda je ovo i pravo za tebe, jer ćes opet "prikupiti se" i imati snage i volje za kvalitetan život.
Uputnicu za psihijatra iskoristi.

[No@n@]

šef je sam predložil da mi daju otkaz kao tehnološki višak,međutim, maloprije sam se raspitala na zavodu za zapošljavanje o pravima u tom slučaju i vele da bi pravo na naknadu imala samo ako imam više od 9 mj. staža na tom radnom mjestu,a ja taj uvijet ne ispunjavam sobzirom da radim tek 4 mj. tak da od naknade ništa

[No@n@]

a uputnicu ću svakako iskoristiti jer iz ovog stanja se neću moći sama izvući.

[fatamorgana]

tvoj problem nije uzrokovan poslom. Situacija na poslu ga je dodatno pospjesila. Moras otici psihijatru i cim pocnes sa odgovarajucom terapijom shvatit ces kako je zivot lijep i pod kakvim si teretom zivjela. Sve to znam jer i sama sam to prosla i gore.

sretno

[miele]

Potpisujem se na Fatamorganin post.

[No@n@]

znam. sigurna sam u to. i kad vrtim film unatrag .... radila sam osam mjeseci na radnom mjestu gdje sam bila žrtva mobbinga. trebalo mi je više godinu dana dok nisam taj dio svojeg žiovta ostavila iza sebe i krenula dalje. barem sam mislila da je sve to ostalo iza mene,a izgleda da su traume ostavile daleko teže i dublje posljedice na mene. očito je cijena koju plaćam previsoka. sad sam dobila posao koji sam željela,radila u okruženju u kojem su ljudi bili super i na početku je sve bilo ok,da bi ja u jednom momentu neznam ni sam više kad počela osiječati golemi stres i neobjašnjiv strah od posla. i eto me danas tu gdje jesam.

[ovca_i_janjad]

ovako. bila sam danas kod liječnice koja veli da nikako nisam u stanju raditi ali da me ona pod šifrom koja mi je otvorena(f 41-disordines anxiosi alii) može držati max.14 dana. znači u ponedjeljak joj se moram javiti da mi zaključi bolovanje. osima toga ,dala mi je i uputnicu za psihijatra.
a što se tiće razgovora sa nadređenima ,oni su se izjasnili da nemaju namjeru nikog više zaposliti jer je oduvijek samo jedna osoba radila na tom radnom mjestu a i da oni ne mogu funkcionirati ako ću ja biti na bolovanju i neka jih se javim kad bolovanje završi radi sporazumnog otkaza ,budući da ja u ovakvom stanju nisam sposobna raditi.

Oprosti ako je pitanje preizravo, ali tebi je tko dao antidepresive, ako si tek dobila uputnicu za psihijatra?!

Isto mi je čudno da si dobila sam 14 dana bolovanja jer je jedan član moje obitelji prije dvije godine zbog anksiozno-fobičnog poremećaja (napad jake vrtoglavice u trajanju od nekoliko dana) bio kod kuće pet tjedana, i da je trebalo liječnik bi ga pustio još toliko.

Žao mi je zbog posla, ali pokušaj to vrijeme sada iscrpiti za svoj oporavak, izlječenje, napredovanje.

[No@n@]

radi se o lijeku Helex koji mi je prepisala liječnica opće prakse,a što se tiće bolovanja rekla je da me ona može maximalno držati 14 dana.sutra se tek mogu naručiti kod psihijatra pa ću vidjeti vjerojatno mi i on može na temelju svojeg mišljenja produljiti bolovanje.

[Ifigenija]

kako se vi nosite sa stresnim situacijama i osijećate li ponekad da ne možete dalje? odkad sam se zaposlila život mi se pretvorio doslovno u pakao.više ne vidim izlaz. posao mi postaje prezahtjevan i previše odgovornosti je na meni. osijećam da nekim stvarima nisam dorasla. toliko me neke stvari opterećuju da imam noćne more,ujutro kad moram krenuti na posao imam grčeve,a na poslu ponekad izgubim kontrolu i samoozlijeđujem se. ponekad mi se čini da je jednostavno najbolje dati otkaz ali se namogu odlučiti na tu odluku jer bi to značilo da sam kukavica i nesposobna a i djeci bi time dala loš primjer. no,nastavim li tako dalje psihički ću se uništiti. eto,sad sam se izjadala (i nije mi ništa lakše). molim vas pomagajte savjetima

Ja mislim da je život s dvoje male djece sam po sebi veoma zahtjevan za majku. Onda još posao - en ti - ja sam doma - i kad samo do dućana idem van kuće i nazad strga me to, di bih još da ih oboje pakiram razvozim, skupaljem, raspakiravam svaki dan i sebe i njih nakon dugog dana, kuham, spremam... uh! To se naravno može - nemamo svi jednako udaljene kuće od posla, jednako zahtjevne poslove, nemamo svi iste muževe koji dolaze doma u isto vrijeme... neke od nas su same, druge imaju i mamu i svekrvu i seku i šogoricu pri ruci... i ns koncu konaca svaka on nas ima svoje granice i svoju osobnost...

Međutim, ako mene pitate - kad je mama mama maloj djeci ima pravo ne radit ništa drugo. Točno tako. Porodiljni od jedne godine je neka čudna izmišljotina o povijesti koje bi se sigurno moglo svašta čudnoga iskopati, ali to nije važno.

Djeca trebaju mamu i mama djecu godinama i godinama u tom ranom djetinjstvu i ako je posao opterećenje (a ako ga se možemo odreć bez da obitelj gladuje...) - pa što onda! Neće uteć! Čemu stres i muka?!

Mi se malo forsiramo, moderne žene, a bespotrebno! KOme što dokazujemo time da se ko Ježišek razapinjemo na sve strane?!

Ako ide - dobro. Ako ne ide - opet dobro.

Ako se mora raditi - pa može se i manje stresan posao nać (ako se može)

ako se sve to ne može - ostaje to da u glavi složimo što nam je važno, i koliko ćemo se davat tu, a koliko tamo, i na što ćemo okidače palit, a na što ne...

I naravno, slažem se da je profesionalna pomoć dobro rješenje - uvijek, pa i tad..

Sretno!

[No@n@]

Ifigenija, u potpunosti se slažem s tobom. ovo kao da sam i sama napisala. već sam milijun puta rekla da sam se rodila u krivo vrijeme. trebala sam se roditi u kameno doba kad su majke bile majke.
[/b]

[ovca_i_janjad]

Hajde cure, majke su do nedavno par dana nakon poroda već kopale (pa blago se onoj ili onome tko je smislio tih 40 dana babinja da bar tada poštedi žene teškog rada). Pročitajte knjigu Jugoslavenska porodica u transformacijiVere St. Erlich i brzo ćete zahvaliti na vremenu u kojem ste rođene.

Pokretačici teme držim palčeve za isplivavanje iz ove krize!