A72, tek sad vidjeh ovaj tvoj post.
Što se tiče bebe, njen dolazak je prošao savršeno. Uklapanje u porodicu isto tako. S druge strane, pošto ja sam teška "nedojilja" koja svakim porodom pokušavam da ipak dojim, prvi mjesec dana sam bila fokusirana na to njeno cjelodnevno dojenje. Ostatak porodice blago zanemaren(tu je ipak bio tata)Bilo mi je lakše da sama sa njom spavam u sobi, tamo nekih 25-35 dana, a onda smo se vratile u spavaću. Ono što ti mogu posavjetovati jeste pronalazak nekoga ko će ti moći doći brzo kada ti treba. S početka je bilo super, ali kasnije mm na posao, djeca u školu, kuhanje i sve kućanske obaveze ponovo dobiše svoje pravo značenje. Nemam mamu, a sveki ne može doći baš kada meni treba, ponekad sam znala zvati u pomoć bratovu ženu(hvala joj do neba) koja ima i sama malo bebče. Starijoj djeci je bilo super što ne radim, kasnije smo se uhodali, beba je bila svugdje sa nama, i super je išlo. Do skora, pere nas pubertet, mislim da smo u najgoroj fazi, svađa, ljenost i konstantno nezadovoljstvo. Valjda i to prođemo zdravi i živi, da budemo opet ono što jesmo.
I da, sin, koji je tada imao 7 godina je konstantno htio biti sa bebo, ljubiti je , ležati kraj nje, grliti je. Da li je to ljubomora ili čisto obožavanje bilo je teško razlučiti. I sada su njih dvoje tandem, beba ga naprosto obožava. Starija seka je malo više off, ali kada se ina uključi, svi su tako divni.
ostala sam paf kada čuh za tvoju trudnoću, i mislim sebi o onoj Pazi šta poželiš, može ti se ostvariti!! Uživaj, pitaj što god te muči, i sretno!