ja sam ležala prva 4 mjeseca bez da sam smjela na noge ustat. jedva i do wc-a i opet natrag u krevet. sve su mi donosili u krevet. pijem normabel koji me dodatno zatupljuje i to mirovanje mi je bilo psihičko ubojstvo. samo ležim i tovim se. ako mrdnem i zaboli odmah panika. sad sam u 25. tjednu i doktor je rekao samo lagane šetnje pola sata i opet nazad.ja ne mogu ni sić do vanjskih vrata, a kamoli se šetat. strašno sam se udebljala, nisam nizašta, da ne govorim da ne mogu kruh podignut ni tri krpe složit da mi ruke ne otpadnu od bolova. ako malo prohodam trbuh me ubija nisko ko da ću rodit. ne znam kako ću izdržat do kraja al kao što moja mama veli izgleda da će svi morat rodit umjesto tebe :D nemam snage ni žlicu dići, sva sam mlitava, bljeda ko mrtvac. i tako sve do kraja trudnoće. nikakve obveze ne smijem imat, nikakve brige ni stres. a kod mene sve suprotno. mene isto žiiiivo zanima kako ću ja rodit kad dva koraka nemrem prevalit preko kuće, muž me gura ko tačke jer mi srce lupa ko ludo ako sama počenm hodat malo duže. užas živi. znam da svi govore o nekim hodanjima, šetnjama i vježbicama al bogme ja na to ne smijem ni pomisliti. ne mogu ni na tečaj. i mene je strah kako ću bebu izgurat i to sve izdržat bez neke jake droge koje će mi muž nadam se prošvercat :D