drage moje,

tečaj udruge Iskra je do sada bolnica isto priznavala i dozvoljavala tate ne porodu. Toplo ga preporučam, a vidim da se glavna patronažna o puno stvari informirala na Rodinim stranicama, čak i neke njihove materijale koristi na predavanjima.

Što se tiče mile nam bolnice, rađaona nam izgleda predivno, ali vidjela sam ju samo što sam u nju išla na klizmu i pripremu za carski, ostatak sam ipak obavila negdje drugdje.

Ovo što Irena priča o rooming-inu je istina, ali je istina i da:
1. Nitko te u bolnici o tome ne obavještava
2. Sprdaju se sa tobom i vrijeđaju ako zatražiš room-ing in (ne svi, neću dušu griješiti)

U biti o točki 2 sam htjela otvoriti posebnu temu, jer sam željela da ta informacija bude vidljiva, ali isto tako i da prenesem svoje iskustvo.

Drage mame, naša brodska bolnica ima potpisan ugovor sa Unicefom, ali nitko vam to ne govori, naravno ja sam ih pitala nakon carskog i odgovorili su mi da imam pravo na room-ing in, e sada dobila sam podršku od: Neonantologa zaposlenog na odjelu, 2-3 sestre iz sobe za bebe i njihove šefice, sve ostale trudile su se tračati me, vrijeđati me (odnosno pristojno podbadati) i onako ranjenu i slomljenu nakon carskog, pokušavale su da se osjećaš kao g ovno.

Meni je sve to budilo još veći bikovski inat i moja Jana i ja smo se 24h dnevno družile svih 6 dana

Bila sam jedina na odjelu koja je bila sa bebom, pa se još više osjećaš drugačiji, no kao što rekoh, nitko vas ne informira o vašim pravima.

Koliko god bile slomljene i umorne od poroda, ipak bih vam uvijek preporučila da tražite svoje bebice jer na njih imate pravo, a i nema ništa ljepše da ste od 1. dana non stop zajedno, a i barem ste sigurne da ih u onoj sobi za bebe ne kljukaju bočicama i adaptiranim (one priče o glukozi su za malu djecu, pa sama sam vidjela kako im mješaju (kršitelj koda)).

I dok su sve bebice imale soor (jer hrane ih sve sa 2-3 iste bočice) mi smo se non stop mazile i nismo imale takvih problema.

Pitala sam neke sestre sa rodilišta, zašto su sestre iz sobe za bebe takve, a ove su rekle:" Zato jer im je teško raditi svoj posao, jer im je teško malo više hodati, jer moraju malo češće doći do vas da provjere je li sve u redu ili da presvuku bebu".

Nakon 1. carskog imala sam užasna iskustva sa istim tim sestrama iz sobe za bebe, Ema se navukla na bočicu dok sam ja bila 2 dana u šok sobi i nije htjela sisati cijelo vrijeme u rodilištu. Iskreno rečeno, kao friška mama nisam ju ni znala dojiti. Nitko mi nije htio pomoći, ni savjetovati me, samo su mi ju hladnokrvno oduzimali svaki puta kada je zaplakala i odlazili bez riječi dok sam ja ostajala jadna i u suzama.

Nikako mi nije bilo jasno, boravim u bolnici tijekom trudnoće 3,5 mjeseca i cijelo vrijeme nemam niti jedan prigovor na doktore ili sestre i na kraju, kada dođeš do onoga zbog čega i jesi u bolnici do svoje bebice, netko ti tako zagorča život umjesto da ti pomognu da konačno uživaš u njemu.

Ista stvar se dogodila i sa ovim porodom, ali eto, ja sam starija, iskusnija i nisam se dala.

Teško je kada slušate te sestre (ako se uopće i mogu tako nazvati) kada te tračaju:"Jučer joj je beba izgubila 100 grama, danas joj je izgubila 100grama, a ona samo izmišlja, što misli ona da je ona posebna, eto joj sada i njena beba i njeno dojenje".

Što reći nakon ovakvog komentara????

Nisam htjela biti kuja i tužiti ih njihovoj šefici koja me je podržavala u rooming-inu, ali ponekada se pitam jesam li trebala, kako bih olakšala život onim mamama koje nakon mene dolaze u Brodsko rodilište. Samo sam na svaki njihov zlobni komentar stisnula zube i brojala dane do odlaska kući.

Moram pohvaliti i 2 predivne sestre iz sobe za bebe kod kojih vidiš da svoj posao doista rade sa ljubavlju koje su mi rekle:"Svaka čast mama, voljele bismo da je više mama poput nas".

Napominjem, nije problem u mamama, nego u neznanju na njihova prava, kao i u šikaniranju kada ih zatražiš.

I zato drage moje mame, ako želite biti stalno uz svoje bebice, ako želite biti sigurne što papaju, slobodno ih tražite, ne dajte se, imate na njih pravo i uživajte, a ja ću se ako Bog da za 4-5 godina vratiti tamo i nadam se da će se do tada nešto promjeniti, ako ne, udružiti ćemo se i zajedno im pokazati zube.