U zadnjih mjesec-dva zaredao nam se neobicno velik broj posjeta liječnicima. L nikad nije voljela preglede, i ne samo preglede nego i neliječnička zadiranja u privatni prostor ali kako su ti posjeti bili rijetkost tako ni mene to nije previse zabrinjavalo. Nekako bi ih odradili i bili mirni godinu dana. Ali sad je to postalo nemoguće. Otima se, urla, nevjerojatno koliko snage ima u tako malom biću. Ja joj pokušavam objasnit, doma razgovaramo o tome kad je dobre volje. Imamo i stetoskop i zavoje i ostale kerefeke i ona uziva igrati se liječnika, u čekaoni je super raspoložena, sve redom zabavlja, pleše, pjeva ali čim uđemo u ordinaciju postane drugo dijete.
Ponekad odemo i do pedijatrice neslužbeno, kad nije bolesna, na druženje i gledanje ribica. Ni to ne pomaže. Svakim službenim posjetom ona je sve gora i gora tj njen strah je sve veći i veći.
Kako joj pomoći da prevlada taj strah? Ja sam sve svoje ideje iscrpila.