 |
|||
po guzi da bi bili uspjesniji
http://www.jutarnji.hr/djeca-koja-do...zivotu/460615/
nevjerojatno je kako se rezultati mogu na razlicite nacine interpretirati,kao da su ova djeca uspjesnija jer su dobila po guzi...a ne npr. zato sto su oni drugi neuspjesniji jer su imali prepopustljive rod. ili one kojih nije bilo briga...nema ni skupine briznih rod. koji ne koriste fiz. kaznjavanje vec na druge nacine postavljaju granice.
ako ubiješ boga u njima-onda postanu doktori znanosti.
šta danas novine nemaju urednike i kriterije za zaposlenike?
Uf, stalno jedna te ista stvar.... Umorih se više od izdvajanja raznoraznih gluposti iz medija. Ovo je samo jedna u nizu, ni prva ni zadnja. Dajte radije linkove na nešto pametno i korisno.
ma članak je
pa naravno da su "uspješniji" kad su ih za svaku grešku nalemali.
Meni je općenito puna kapa istraživanja i raznih novih dostignuća
Definitivno sam se izolirala od svega što se tiče odgoja, jer nije svako dijete isto i ne može meni neki stručnjak na temelju svog istraživanja reći što je dobro za moje dijete, a što ne.
Ok, uspjesni su.
A jesu li sretni?
Ne znam dovoljno o studiji, ali meni nekoliko stvari pada na pamet. Prvo, vrlo 'mudro' se fizičko kažnjavanje dijeli na ono grubo i blago, dok se s druge strane odgoj bez njega sav trpa u istu kategoriju. Bilo bi zanimljivo vidjeti kakav odgojni stil prevladava u ovoj drugoj skupini. Moja pretpostavka je da se velikim dijelom radi o popustljivom ili 'baš me briga' odgoju, zatim o vrlo modernom 'treniranju' djeteta pretjeranim 'nagradim te pa te kaznim pa ti lijepim zvijezdice' i sl. Koliko u ovoj skupini ima djece koja su odgajana na način da se uče samodisciplini, a da im se ne narušava dostojanstvo? I kolika je zapravo percepcija o postojanju takvog odgojnog stila? Ja isto mislim da u usporedbi sa popustljivim odgojem, triput po stražnjici u životu zvuči manje strašno. Ali zar su nam to opcije? A drugo, ne razumijem kakav je to odgojni stil gdje dijete lupiš po guzi jednom u dvije godine (a često se da čuti) i tako do šeste godine? Zar je to po guzi toliko čarobno da drži dvije godine? Kakve metode se primjenjuju u međuvremenu? I zašto su inače djelotvorne, a jednom u dvije godine zakažu? I ako se s tim prestaje oko šeste, znači da je to metoda koja se primjenila triput u životu. Je li onda baš potrebna i čini li razliku? Eto, meni je teško u to povjerovati.
I dok o tome razmišljam, stalno se čudim da se o tome danas uopće raspravlja. Pa kako to da u zemlji gdje se ne tolerira fizičko kažnjavanje izlazi takav članak? Možemo li za koji dan u novinama očekivati naslov poput 'žene koje muževi povremeno ispljuskaju su bolje domaćice i ljubavnice'? Naravno da bi se i tada našla grupica visokoobrazovanih, samoprozvanih intelektualaca koji bi se usudili javno reći kako su konačno došli na svoje.
Cure, ja se s člankom slažem. Ne po dupetu da boli, nego kao signal da je dosta. Pa bolje tako prekinut nego gledat one nemile scene gdje dijete majci do koljena terorizira i majku i cijeli dućan ili dom ili ne znam gdje već jer majka nema kako sasjeć debilanu.
To je kinestetički znak da je bilo dosta i da se dalje neće tolerirat ništa.
Mislim da djeca koja dobiju vanjsku granice i signale da se moraju svladat doista kasnije budu sretnija jer se znaju obuzdat, znaju kad je dosta i imaju taj osjećaj da svijet nije moja prćija nego da se moram prilagodit, oslušnut druge i surađivat.
U slučaju malog djeteta naravno da je bolje sve drugo - ali kad su nemogući i kad ništa ne pali - može se potapšat po guzi, pa što? Prestat će divljat i respektirat mater. Kod mene je bilo jedno 10 puta po guzi, i sad je za oboje - krajnja granica - guza. Nikad ne prijeđu na tamnu stranu. Znaju što je to, što to znači i dovoljno je da kažem da je kazna za taj prijestup - po guzi (tup kao da ih tapšem...) - pa da prestanu i da sve bude okej.
A ako se deremo i prigovaramo i ne znamo više što bih - šaljemo djetetu posve krivu poruku o tome i tko je i koje su mu moći i kazujemo mu da je u redu da damo da nas drugi terorizira...
Po načinu mog odrastanja, te odrastanja mog djeteta, sa visokom sigurnošću mogu tvrditi da se granice uspješno postavljaju i bez udaranja, "tapšanja" i kojekavih drugih -anja.
Također, nemam primjedbi ni na razinu svoje uspješnosti i sretnosti, tako da ja svoj roditeljski put znam.
Sigurna sam da i mi odrasli u svakodnevnoj komunikaciji ponekad prelazimo nečije granice, pa nam je neprihvatljivo da nas se zbog toga udara, ne znam zašto je onda prihvatljivo udarati djecu.
Sigurna sam da postoje direktori koji misle da njihovi zaposlenici mogu biti uspješniji, pa je ipak neprihvatljivo da ih u svrhu bolje učinkovitosti udaraju.
Ova studija mi je samo još jedan dokaz, da možeš dokazati sve što se namjeriš dokazati. A i u novine može svatko tko se namjeri.
a kad su povezali dojenje s inteligentnom djecom, to se niste bunile, ha?
ifigenija, ako tvoja djeca odmah prestaju kad im spomeneš tapšanje, ja mislim da je tu riječ o ipak nešto intenzivnijoj kinesteziji
ne kažem da mlatiš, ali ih ni ne tapšeš. tapšanje je tapšanje, tapšeš nekog po leđima u znak odobravanja, podrške i sl. ne kužim zašto koristiš taj izraz?
ili - kinestetički znak. :?
on topik, meni su sva ta istraživanja totalno bezveze, i ništa im ne vjerujem.
i uopće ne kužim kako je moguće izolirati sve druge utjecaje i ostaviti samo jedan :?
ja to stalno tvrdim ali me niko ne shvaća ozbiljno 8)tweety prvotno napisa
jednom ću napraviti studiju s istim uzorkom ali sa 2 suprotna cilja i svima ću dokazati da je istina u peru tumačitelja. ili kako već
ne volim krajnosti. mrzim vidit da roditelju tuku dijete, a isto tako mrzim vidit dijete koje lezi na sred ducana, urla iz petnih zila, lupa nogama i rukama, dok tata stoji sa strane i zbunjeno gleda a mama tihim, smirenim glasom (u biti na rubu sloma) pokusava uvjeriti deriste da se ustane i ne pravi scene. pa tako pola sata..
nisam roditelj,jednog dana kad budem necu tuci svoje dijete, ali pitam se ima li danas nekakve odgojne sredine? nadam se da ima, unatoc tome sto oko sebe vidjam samo krajnosti koje me nimalo ne vesele..
osim steta koje ovakvi clanci i ovakva, kao sto je netko nazvao, zloupotreba znanosti donose djeci koju ce roditelji i dalje tuci, pa mozda i zlostavljati "s opravdanjem", ja ne vidim nikakve koristi od ovakvih "istrazivanja"
roditelji kojima je udaranje neprihvatljivo, i dalje nece udarati u odgojne svrhe, pa niti u svrhu nekog eventualnog kasnijeg veceg uspjeha svoje djece
a oni koji udaraju, valjda, kao i ovi koji ne udaraju, prihvacaju na sebe odgovornost svojih postupaka i ne trebaju im ovakve potvrde u nekim tamo istrazivanjima
i zao mi je sto se uvijek vade primjeri gdje se djeca bacaju po podu
bacaju se po podu u dobi od dvije, dvije i po, tri godine i to gdje, po soping centrima i u situacijama za koje su najmanje oni krivi
i ivar se bacao sa dvije
ali se ne baca sa deset
nije nerazuman samo zato jer mu tada nismo po guzici ili pljuskom pokazivali granice njegove i nase moci.
Onaj koji vjeruje da je posljedica nedostatka batine (ili šibe ili tapšanja ili nazovite kako hoćete) dijete koje radi što hoće, taj zapravo vjeruje u tu batinu i bolje nek je se primi s ljubavlju odmah, nego da poslije kad izgubi živce mlati. Ovo ozbiljno mislim. Također vjerujem da će onaj koji bar sluti da postoje drugi načini, krenuti za njima i pronaći ih. Ako je tapšanje po guzi nečega znak, onda je to znak da ja kao roditelj nemam svoje vlastite moći. A to nije poruka koju želim prenijeti svom djetetu, niti bih sama ikad pristala u takvo što vjerovati.
Jedanko kao i odraslima. Nasilno komuniciranje (fizičko ili verbalno) producira nasilje. Treba učiti i naučiti komunicirati. Poraditi na ja govoru umjesto ti govora koji je jednak šibi ili čak i gori.Vrlo je teško verbalno objasniti malenoj djeci da je nešto što su učinila pogrešno.
Joj, nadopunila bih se ovdje, odnosno ispravila - mislim na dijete koje radi što hoće, a na štetu drugih. Jer ne mislim da je loše da netko radi što hoće dok time ne ugrožava drugoga. Bitna mi je ova razlika jer mi se čini da je u našoj kulturi postalo loše ići za vlastitim željama pa se svi kao moramo truditi odgojiti djecu koja će se odricati sebe kako bi preživjela u tom svijetu ili ga bar ne bi uvrijedila.
S ovime se s kroz slažem.on topik, meni su sva ta istraživanja totalno bezveze, i ništa im ne vjerujem.
i uopće ne kužim kako je moguće izolirati sve druge utjecaje i ostaviti samo jedan :?
Ukoliko su doista i uspješniji, zasigurno je to baš zbog po guzi.
A propos istraživanja, sigurna sam da postoji i neko koje kaže da je i mala količina nikotina u krvi dobra za, štajaznam, rad bubrega.
jednom smo sjedili i birtijašili nakon sastanka i svi su se čudili kako ja ne tučem svog sina i kako mislim da ne bi trebala ni vikati na njega? zašto? kako? gdje si to čula da se djeca ne tuku?
pitala sam ih: jesu li vas danas arhitekt, investitor, bankar,koordinator, isl. stvarno rasp...? jesu! jesu! pa zašto ih onda niste poprašili po guzi, jači ste i veći od njih? nije to isto, kažu moji suradnici.
meni jest, i nije mi jasno da netko diže ruku na maleno dijete koje voli, a ne na neke bezvezne likove koje vidi jednom mjesečno.
Sorry na offtopicu, ali http://ezinearticles.com/?Nicotine-F...0]Da, postoji!
N, da
Nikotin je zdrav
Ovo i ja mislim. Nije bit u "po guzi". Odgoj "ne po guzi" bez postavljanja granica također je recept za neuspjeh, iako je i ovo karikatura - stvar je šira. Mislim reći, čisto "ne po guzi" bez svega ostalog (baš ovo što je Svimbalo napisala - odgoj s ljubavlju i poticanjem) isto ne bi donio ništa dobro. Djetetu (i sebi) možemo postaviti granice i bez udaranja.S ovime se s kroz slažem.on topik, meni su sva ta istraživanja totalno bezveze, i ništa im ne vjerujem.
i uopće ne kužim kako je moguće izolirati sve druge utjecaje i ostaviti samo jedan :?
Ukoliko su doista i uspješniji, zasigurno je to baš zbog po guzi.
A propos istraživanja, sigurna sam da postoji i neko koje kaže da je i mala količina nikotina u krvi dobra za, štajaznam, rad bubrega.
Odgoj djece je posao za veliki dio života, za mnoge od nas NAJVAŽNIJA stvar koja nam je u životu povjerena i stvarno ne znam kako netko ima hrabrosti svesti sve na 3 rečenice, bez obzira koje to bile. Zaključak - banaliziranje (čit. NEMAJU POJMA)!
Osim toga, ako tisuće ljudi tvrdi da je "po guzi" prava stvar, to još uvijek ne znači da je to istina. Za neke (koji time zarađuju) i rat je prava stvar...
Offt. A kad smo već kod nikotina, kad je isti došao u Europu (u doba kolonijalizma) naširoko je propagiran kao lijek protiv svega i svačega...
jer ti veliki mogu vratiti istom mjerom
dijeteta koči vlastiti nagon za suradnju , pa se uči biti žrtva bez prigovora
Ja sam od udarača po guzi dobila objašnjenje da je ok tući dijete jer ga tako odgajaš, a odrasli su već odgojeni.jer ti veliki mogu vratiti istom mjerom
dijeteta koči vlastiti nagon za suradnju , pa se uči biti žrtva bez prigovora
Isto tako, udarcem mu "skreneš pažnju kad drugačije ne reagira".
nisu svi odrasli odgojeni, ima ih neodgojenih
zašto onda nemamo zakonske kazne : udarce bičem?
da li imaju odgovor na to
ja sam dobila nebulozno objašnjenje da ne-udaranjem učim djete da koristi diplomaciju (a to je kao 'loše'?) i ne učim ju stvarnom životu
?!
pa rekoh: ako dijete želi naučiti tuči se tj. fizičkoj borbi poslati ću je da trenira kick boks ili karate ili judo ...
niti treneri borilačkih vještina ne tuku djecu na treningu kad pogriješe, a oni uču djecu baš to: kako se fizički boriti
Članak definiritivno nije poljuljao moje uvjerenje da ja radim ispravno, dapače, uvjerena sam da će moje dijete biti uspješno i bez batina.
Međutim, ono što me iznenadilo su komentari ispod članka i ono ružno likovanje u stilu "vidiš da smo mi bili u pravu". Od toga sam se zapravo umorila jer stalno objašnjavam, u krugu dragih ljudi koji na žalost po ovom pitanju imaju drugačiji stav, da postižem isti uspjeh kao i oni. I ono što je tužno, ja na kraju zvučim kao da se opravdavam...
Vezano za disciplinu bez kažnjavanja - ima dosta korisnih savjeta na linku:
http://www.parentingweb.com/discipline/disc_index.htm
... koje nije teško slijediti, a daju rezultate. Sigurno se može naći još informacija na web-u, treba samo malo proguglati
E, upravo to - zlatna sredina. Svega, i sve u ljubavi, s mjerom i razlogom.
Pa i kinestetičkih znakovaE, upravo to - zlatna sredina. Svega, i sve u ljubavi, s mjerom i razlogom.
Ovo još nisam čula!Pa i kinestetičkih znakovaE, upravo to - zlatna sredina. Svega, i sve u ljubavi, s mjerom i razlogom.
Toliko je toga rečeno na ovu temu,ali izgleda da je ovo ipak vječna tema.I sama sam u počecima roditeljstva,onako nesigurna i zbunjena sobom i svojom odgovornom roditeljskom ulogom,znala dati po guzi.Da,jesam.I brzo shvatila da to što radim nema veze s mozgom..I da sam zabrijala malo.Pa sam odpustila.Svoja očekivanja,savršenu sliku mene savršene roditeljke čije se dijete UVIJEK pristojno ponaša,nikad se ne dreči i ne baca,od prve razumije kako i zašto...Ma budalaštine nesigurne matere koja budući nije imala povjerenja sama u sebe,tu istu nesigurnost projicirala na dijete.Tad sam odlučila najprije na sebi poraditi,sebe preodgojiti.Odbaciti predrasude zaostale sredine u kojoj je pljesnuti po guzici najnormalniji dio odgoja.Znala sam u sebi da to nije i ne može biti dobro.Z moje dijete sigurno ne.Okrenula se priči,razgovorima,drukčijem postavljanju granica.I jako sam sretna zbog toga.To se pokazalo kao puno bolji izbor,dijete zadovoljno,mi zadovoljni.I tako mi je drago da se ljudi sve više educiraju po tom pitanju,da uče,da shvate da postoji bolje.I za djecu i za nas,roditelje... :D
Neki dan je, moj nikad tučeni, prilično "mudri" dvoipolgodišnji sin kojem se prilično toga može verbalno objasniti, koji se po podu bacao zaista samo nekoliko puta i to u dobi od 12-15 mjeseci, na moju zabranu odreagirao tako što je najprije urlao, a onda me spljuskao kad sam ga išla uzeti u krilo i udaljiti od spornog mjesta.
Kažem nikad ga nisam tukla, ni ja niti muž, ne urlamo iz navike, ponekad mi se dogodi da dreknem kad se dovodi u opasnost, no to da kucam nije često, ali produbim glas i priličpno se smrknem kad uspostavimo kontakt očima ako zaista pretjera, i on mene neki dan tako udari nekoliko puta da je pljesnulo i da me je bolilo.
U tom trenu mi zaista projuri kroz glavu kako je to napravio instinktivno jer je htio da bude po njegovom,a eto meni nije mogao objasnit da promijenim mišljenje. I baš je izgledao nemoćno i jadno.
Kad sam rekla da me sad to jako boli, rasplakao se još više i prestao. Smirio se nakon minutu dvije i onda smo u miru našli dogovor.
Tako rezonira i tako se ponaša dvoipolgodišnjak jer još nije emocionalno ni mentalno sposoban imati kontrolu nad sobom.
A mi odrasli???
Pa valjda smo trebali nadrasti tu fazu.
O da, i ja se x puta osjećam tako nemoćno da bih to najradije riješila "kinestetski" i u tom trenu jako zagizem zubima.
Negdje pročitah da paradontoza nastaje od "škrgutanja".
Baš bi trebalo napraviti istraživanje o tome imaju li ovi roditelji koji ne tuku, nego svoju nemoć susprežu u vidu škrgutanja , u odnosu na ove kineziologe, više, ili manje zubi, više, ili manje povučeno zubno meso.
Volim misliti da je odgoj bez batinjana jednostavno odgojmudrijeg, staloženijeg čovjeka koji se može distancirati od svoje ljutnje, odgoj čovjeka koji nije nemoćan. No nisu svi ljudi isti, niti će ikad to biti.
Radi se samo o tome da većina donosi pravila prihvatljivog.
Kakva je većina kod nas???
osvrnite se, to je dovoljno.
rvukovi2, jako lijepo napisano. Vjerujem da bi ipak većina ljudi u trenutku kad ih dijete pljuska mislila: 'Ajme, tko li ovo sad gleda, ajme odgajam čudovište, što je tek sljedeće, negdje sam fulala u odgoju... nećeš ti mene, pokazat ću ti ja tko je tu glavni...' Eto, u tom trenutku pomisliti ono što si ti pomislila jednostavno još uvijek nije sposoban dobar dio roditelja. Tu je po meni jedini problem. Ali mislim da nam društvo ipak ide prema tome da ćemo jednog dana svi doseći tu razinu. Ova anketa želi uvjeriti u suprotno, ona ne predstavlja strah od toga da radimo krivo; nego strah od toga da nam društvo ide unazad. Ali ja joj ne vjerujem.
Prestrašan članak, meni pogotovo koja sam batinana do 22. godine, tako svoje dijete ne bi nikada ponizila.
:shock: Ajme, pa kak si ovo dopustila?!
To nisu baš neke 'male' godine. Ja bih ili vratila, ili digla sidro od kuće
Ja pamtim samo pokoji šamar, stvarno neznatno, ali su me ubijale dugotrajne prodike, i tumačenja, i objašnjavanja, i deranje, i tak. Išlo mi je to silno na živce.
Ne znam, stvarno, šta je gore.
pa to i je poanta, da djetetu ide na živce. ne?
Da, da, ta metoda je fakat bila uspješna, bar u mom slučajupa to i je poanta, da djetetu ide na živce. ne?
ima još jedan uspješan model kako ubiti klinca u pojam..konstantnim izazivanjem osjećaja krivnje..tu je moja mama bila šampion
Da, da, i to - sam' ne mislim da su moji to baš namjerno radili, ali takav je imalo konačan učinak na mene :/.
A, valjda, jbg., nema neke idealne metode - ak' ga ne tučeš po ritici, onda ga ubijaš u pojam na druge načine
U svakom slučaju, valjda, griješiš
Ahh, ima nas još Osjećaj krivnje + konstantne svađe kojima smo svjedočili... A bio je i cijeli jedan topic (bar jedan) s tim... I danas se trudim svoju djecu odgajati drugačije, ali nema NEEEMA načina da se izbjegnu sve greške. Neke moramo. Danas sam na neki način zahvalna svojoj obitelji čak i na negativnim primjerima koji su mi pomogli da u životu odaberem drugo. Nema idealnog....
Mene zapravo ( iz moje perspektive) nikako nije lako shvatiti kako netko odtruduje, rodi, oddoji, radi svaki dan za dijete, bdije noćima kad je bolesno, mazi, grli, ljubi, živi svim srcem za njega.
I onda bez beda to dijete fizički maltretira. Udara. Bez da trzne.
Ili zašto je to ok, a ženu npr.nije društveno prihvatljivo nalemat, kad npr.skuha loš ručak, to je znak da ju mama nije dobro odgojila? Šta ne?
Žena treba znati dobro kuhati i čistiti je u istoj kategoriji da trogodišnjak mora šutit i trpit dok majčica šopingira po avenue mallu i pije kavicu s frendicom?
Mene=meni.
Pa nekima u određenom trenutku proleti kroz glavu sve ovo što si ti navela 'nosila sam te, dojila... sve sam ti dala, a ti meni sad ovako' pa udri. Davali su preko svoje mjere, a dijete nezahvalno. Neki to nikako ne bi htijeli, ali ipak izgube živce. Neki to trpaju u isti paket sa svim ovim što si navela - što se mora nije teško - evo takvima će ovo istraživanje to učiniti još lakšim. To malo brine. Sigurno ima još hrpa raznih razloga koji i nisu tako teški za shvatiti. Ne vjerujem da itko udara bez da trzne.
obodvoje je istoDa, da, i to - sam' ne mislim da su moji to baš namjerno radili, ali takav je imalo konačan učinak na mene :/.
A, valjda, jbg., nema neke idealne metode - ak' ga ne tučeš po ritici, onda ga ubijaš u pojam na druge načine
i jedno i drugo je zlostavljanje, razila je samo što je jedno fizičko a drugo psihičko
postoji način:
1. dijete želi surađivati
2. nema kažnjavanja , kazna odvlači fokus od posljedice (razvija se mehanizam izbjegavanja kazne, ali ne i posljedice)
3. dijete je mali čovjek ograničene mogućnosti shvaćanja (moraš 'prevoditi'i
4. ne čini drugom (djetetu) što ne želiš da drugi čini tebi
5. ne očekuj veći nivo pristojnosti djeteta od vlastitog nivoa
6. dijete uči iz primjera više nego iz riječi
7. poštuj dijete
8. iskazuj ljubav - od ljubavi se raste
9. vidi dijete (osobu - karakteristike)
...
ja ne bih rekla da sam ja uspješna 'zbog' batina, nego usprkos batinama
tko hoće se mjenjat naći će razlog
tko neće, taj će naći opravdanje
i ja sam bila u situaciji da je dijete dobilo po sebi od mrtvo-hladnog roditelja
ono: ni da trepne
bilo mi je muka
nisam ja bezgrešna, grješiti ću, 100%
samo ne na ovi način
i prije ću sebi išćupat jezik nego reči onu idiotsku: 'ja sam za tebe krv pišala , a ti meni tako!'
nabijanje krivnje, konstantna kritika je karakteristika energetskih vampira
ja neću dalje od sebe i vlastite djece....
moja ne-tučena djeca, od svojih teta u vrtiću/učiteljica u školi - dakle osoba koje su koliko-toliko objektivne, često dobivaju pohvale upravo na račun svoje empatije i volje za pomaganjem drugima...Ona su također sklonija dobrovoljnom radu i akademskom napretku.
doduše S. bih mogla malo nalupat po guzi nekom letvom ne bi li se popravio u akademskim okvirima.... :/ hmmm....
ja sam redovito fizički dobivala od oca, a mater je konstantno pilala - nikad tukla ali kako reče MGrubi - svejedno je to... i nisam u gornjem dijelu ljestvice hrvatskih mozgova....
„ha... ovo mi zvuči ko rečenica nekoga tko nema veze sa praksom, nego samo smišlja što bi mogao reći da zvuči pametno... nešto kao pisci hrvatskih Zakona....Argumenti protiv udaraca po stražnjici jednostavno ne drže vodu. Nisu u skladu s podacima.
pa naravno kad su naučili da je tučnjava prihvatljiv način ponašanja... a sutra će tući svoju ženu ili nekog u kafiću....Tinejdžeri, koje su roditelji tukli od sedme do 11. godine, također su bili uspješniji u školi, međutim, imali su lošije rezultate u negativnim kategorijama – npr. češće su sudjelovali u tučnjavama.
ovo što kaže MGrubi je živa istina.Oni koji se ne žele promijeniti nađu 101 opravdanje zašto se ponašaju tako kako se ponašaju! Ja nekako mislim da je to pitanje i neke čovjekove sopstvene širine, onaj tko se inače u životu propituje, tko stvari sagledava malo šire, sveobuhvatnije, iz raznih perspektiva i kuteva, taj će sigurno prije ili kasnije sam sebi priznati da možda nešto može poboljšati, neke svoje mane ukloniti ili bar poraditi na njima. LJudi koji inače zagovaraju i žive filozofiju po kojoj je dovoljno pojesti, popiti, imati krov nad glavom ,mislim da oni tako i po pitanju odgoja... Nema tu neke druge perspektive, oni djeci daju hranu, robu, zadovoljavaju njihove neke osnovne egzistencijalne potrebe i to je to! Ne mora značiti da su zbog toga lošiji ljudi, ali sigurno to utječe na kvalitetu roditeljstva. I njima ne treba sad još neko ko melje o tamo nekim odg.metodama, ma to su mlaćenja prazne slame, bla. bla....
koji su elementi uspješnosti-ocjene u osnovnoj školi?
kasniji poslovni uspjeh?
ili sreća i zadovoljstvo privatnim i svakim drugim dijelom života?
pa to ti je ka lista, poredak ovisi o karakteru osobe, za mene je to:
1. poslovni uspjeh - radim što volim
2. samostalnost, neovisnost
3. dobra sam osoba: velikodušna, razumna, otvorena uma
4. stabilna, ispunjavajuća veza (obitelj)
za nekog drugog je obrnuto, svi smo različiti
biti zadovoljan sobom
Roditelji koji primjenjuju po guzi ( ili kritiziranje i slične metode ) nisu zaista svjesni svoje djece niti ih doživljavaju u njihovoj punini. Takvi roditelji projiciraju svoje osjećaje prema svojim roditeljima ( osjećaje kojih već odavno nisu svjesni ) na svoju djecu i očekuju od djece da im emotivno nadopune ono što im vlastiti roditelji nisu pružili.
Udariti dijete ( kritizirati i slično ) i smatrati da je to opravdano meni samo govori da taj roditelj nije svjestan što mu se u djetinjstvu dogodilo, nije svjestan svojih tadašnjih emocija i zato niti danas kada je sam roditelj nije svjestan emocija svoga djeteta. Prirodno ponašenje svog djeteta ( zahtjevnost, istraživački duh koji djete odvede tamo gdje roditelj smatra da nebi smio ići i slično ) tumači kao da je dijete nezahvalno, ovakvo ili onakvo, projicira osjećaje i osobine kojih tamo nema i onda ponavlja ponašanja koja je i samo doživjelo kao dijete, kažnjava na ovaj ili onaj način umjesto razumjevanja, podrške i pomoći djetetu da samo spozna i istraži.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom