Ovdje se u skolu ne mora doci sa znanjem citanja i pisanja (radi se o djeci izmedju 5. i 6. godine starosti).

Naravno, djeca cesto dodju - tako i moja E, koja cita i pise i na talijanskom i na engleskom.
Ono sto je njoj pomoglo da brzo i tecno cita (nekako mi se cini da se kod vase uciteljice samo o tome radi, kad nema strpljenja sacekati da dijete samo procita) je to sto je citala sve.
Uciteljice su trazile da zadatak iz zadace procitaju roditelji, a dijete onda samo napise zadacu.
Medjutim, ja sam ju navikla da sama procita sto je zadatak - iz bilo kojeg predmeta (naravno, bila sam blizu ako zapne) - i tako je ona stekla naviku da si sama cita zadatke.
Zbog toga cita brzo i razgovjetno, brze prepise ono sto pise na ploci, i opcenito joj je puno lakse.

Inace, i kod nas ih je 23 u razredu, to su jos mladja i zivahnija djecica, i ima djece na vrlo razlicitim stupnjevima citanja, no nekako se nadje strpljenja za sve. Prijateljici je uciteljica samo napomenula da npr. ako u zadatku pise "procitati tri puta", njeno dijete to treba procitati 5 puta, znaci nastavnica je naglasila samo potrebu za (ucestalijim) vjezbanjem, ali ne ocekuje od djece da citaju kao 8-godisnjaci.

Moj savjet bi bio da joj naravno pomognes u citanju kad vidis da zapinje ili ne razumije, ali da ju potices da cita sve - od zadataka, do svakodnevnih stvari (naslovi, reklame po gradu, itd.). I ako niste, da se uclanite u knjiznicu gdje ce sama izabrati ono sto ju jako zanima, pa ce imati i vecu motivaciju. E je npr. samovoljno i samostalno naucila citati mala slova (opet, svejedno joj je da li se radi o talijanskom ili hrvatskom tekstu), da zapravo ne znam ni kako ni kada.

I najvaznije: daj joj vremena. Taj "klik" da se slogovi u glavi tecno sloze u rijec ne dolazi kod svakog istovremeno, no s vremenom dodje.