Svoje osjećaje ne svladavam uopće,pustim ih da odrade svoje.I idem dalje.Oduvijek,valjda odkad sam postala svjesna sama sebe,ja osjećam i doživljavam situacije,ljude,odnose, jako intezivno i duboko.Ja ti npr.uopće ne mogu svladati suze na neke potresne slike,ma da sam u društvu stotinu nepoznatih ljudi.Na djecu sam posebno osjetljiva.Recimo,nekidan na TV-u prilog o maloj Moniki iz Petrinje i tati koji je štrajkao za pravo svog djeteta...Ja u tuđoj kući,gledam,i suza suzu stiže.Ma nezamislivo mi je da takve stvari nekoga možda uopće ne diraju.Samo smo ljudi od krvi i mesa,pa nismo roboti,kvragu!A što se tiče nekih krajnosti,pa nije dobro,niti jedna krajnost nije dobra.Hoću reći,ako je ta tvoja emotivnost u granicama normale,ok.,takva si,prihvati se,i živi.Ako si i sama svjesna da je to nekako previše,poradi na sebi.Budi iskrena sama sa sobom,priznaj si što te zapravo muči,jer često ta plačljivost proizlazi iz nekih sasvim drugih i dubljih razloga.