SRCANE GRESKE - OPERACIJA U HRVATSKOJ.

[hipohondrica]

hvala hvala i još jednom hvala, divne ste ! nisam imala problema ni sa prvom kćeri, što se tiće mlijeka, tako da mislim da ni sad to ne bi trebao biti problem ! I ja si tako nekako mislim, da je bolje da pije majčino mlijeko pa da joj makar tako pomognem, a sad ste me još više uvjerile... tako da ću svakako ustrajati! Uglavnom, *sirius - tu si u pravu - da treba živjeti dan po dan, a to upravo i radim, samo teško je ne razmišljati što će i kako će biti ! Zato od jutra do mraka samo sam sretna-evo još jedan dan je prošao; a i ne želim da to brzo prođe jer dok je samnom pod srcem - dobro je!

[sirius]

hvala hvala i još jednom hvala, divne ste ! nisam imala problema ni sa prvom kćeri, što se tiće mlijeka, tako da mislim da ni sad to ne bi trebao biti problem ! I ja si tako nekako mislim, da je bolje da pije majčino mlijeko pa da joj makar tako pomognem, a sad ste me još više uvjerile... tako da ću svakako ustrajati! Uglavnom, *sirius - tu si u pravu - da treba živjeti dan po dan, a to upravo i radim, samo teško je ne razmišljati što će i kako će biti ! Zato od jutra do mraka samo sam sretna-evo još jedan dan je prošao; a i ne želim da to brzo prođe jer dok je samnom pod srcem - dobro je!

To je to. Ja sam za problem saznala jako , jako rano (21 tj). I preživjeti polovicu sa spoznajom bilo je užasno teško. Nakon nekoliko prvih tjedana šoka, očaja , nevjerice odlučila sam živjeti dan po dan, sat po sat. To je najviše što možeš napraviti sad, biti smirena, beba to osjeća.
Slagala sam jelovnike , odlazila na tržnicu, kuhala i zamrzavala obroke za vrijeme nakon poroda kada ću biti odsutana(skuhala sam dovoljno jela koja se mogu zamrzavati tako da su MM i sin imali obroke za dva mjeseca koliko sam ja bila po bolnicama sa malenom), šetala pa prirodi , duboko disala, razgovarala sa onima koji me razumiju.
Ono što sam si strogo zabranila je bilo detaljno čitanje o medicinskoj strani problema i pretraživanje interneta, jednostavno mi je to u tom trenutku bilo previše . Ograničila sam se samo na bitno i samo na ono najbliže što me očekuje.

[hipohondrica]

To je to. Ja sam za problem saznala jako , jako rano (21 tj). I preživjeti polovicu sa spoznajom bilo je užasno teško. Nakon nekoliko prvih tjedana šoka, očaja , nevjerice odlučila sam živjeti dan po dan, sat po sat. To je najviše što možeš napraviti sad, biti smirena, beba to osjeća.
Slagala sam jelovnike , odlazila na tržnicu, kuhala i zamrzavala obroke za vrijeme nakon poroda kada ću biti odsutana(skuhala sam dovoljno jela koja se mogu zamrzavati tako da su MM i sin imali obroke za dva mjeseca koliko sam ja bila po bolnicama sa malenom), šetala pa prirodi , duboko disala, razgovarala sa onima koji me razumiju.
Ono što sam si strogo zabranila je bilo detaljno čitanje o medicinskoj strani problema i pretraživanje interneta, jednostavno mi je to u tom trenutku bilo previše . Ograničila sam se samo na bitno i samo na ono najbliže što me očekuje.

Znam kako ti je bilo, i iako sam isprva bila bijesna što nisu na UZV ništa prije zamjetili, zapravo kasnije kad sam razmislila, u neku ruku sam bila sretna što nisam ranije saznala, jer ne znam kako bih podnijela tu agoniju, tugu i čekanje! Evo mjesec dana je prošlo od šoka a meni se čini kao čitava vječnost!

I svaka čast na odluci da ne čačkaš po netu, jer to je stvarno previše bilo za moje živce, a hvala Bogu ne postoji stranica koju nisam pročitala na tu temu i onda se samo još više zbediram, umjesto da "mislim pozitivno" kako mi svi savjetuju, jer ništa nije gotovo dok stvarno nije gotovo ! Inače sam veliki optimist u svemu, ali i čvrsto stojim s obje na zemlji tako da želim biti realna, i želim znati čemu se smijem nadati a čemu ne, iako čuda postoje ! Znam da ne mogu ništa promijeniti,ali mogu prihvatiti situaciju najbolje što znam i naučiti se nositi s time s vjerom u bolje sutra! Drage moje još jednom velika vam hvala na podršci i veliki vam šaljem, a evo i moja bebačica vam se u tibici javlja s pozdravom tipičnim za nju - stong kick