Ne čačkanje neta je bio jedini način da preživim. Inaće sam medicinarka po struci, a činjenica da nosim bolesno dijete mi je otvorila nove vidike , pa mi se izjava da želim znati sve nije više činila tako dobra.
Ne znam da li se zapravo možeš pripremiti za sve što te čeka...Ja sam to nekako stavljala u ladice pa sam izvlačila jednu po jednu stvar.
Činjenica da je bebi dobro u trbuhu je bila vrlo utješna, trebalo je dočekati porod i roditi pod velikim pritiskom. Nisam baš imala razumjevanje ekipe na porodu, većina od njih je bila u puno većem strahu od mene kakovo ću to dijete roditi (dvoglavog zmaja možda ). Njihov strah je jako utjecao na mene...ali i to je prošlo. U trudnoći sam mislila dosta o toj razdvojenosti koja nas čeka. O nekakvim prognozama sam počela misliti tek nakon što smo se vratili kući nakon prve operacije.
U trudnoći sam pričala sa nekoliko majki čija su djeca rođena sa kompleksnim srčanim greškama, i bilo mi je jako teško to slušati, iako su njihova djeca bila jako dobro. Ne znam, jednostavno mi je to tada bilo previše...Morala sam se prvo u svojoj glavi oprostiti od svog savršenog djeteta, te prihvatiti svoje novo dijete: koje treba posebnu skrb i operativne zahvate i čitav jedan drukčiji početak i nastavak života. Priča sa prihvaćanjem bila je puno lakša kada sam rodila i konačno imala dijete na rukama.
Ali prihvaćanje je proces koji traje i traje.
Moja misao u trudnoći je bila da joj pružim najviše što mogu i prihvaćala sam činjenicu (koliko je to uopće moguće) da je možda život u maternici možda jedini život koji će ona imati. Ali mi smo imali jako puno sreće , i ona je sad dobro, ima dvije godine i nema većih problema. Ipak , puno nas još toga čeka.