Idi s njom, ne zbog frke, nego zato jer je dobro da znas sto vise.

Edukacija je jako bitna.

Imam tip 1 skoro 25 godina i, naravno, od pocetka sam na inzulinu. Vazno je znati kormilariti, znati sto se kad dogadja, redovno mjeriti GUK, ne strepiti nego... ah, preuzeti kormilo.

Neki pacijenti profitiraju ako posjete psihologa, on moze pomoci u smislu samoosnazivanja. Pomaze i uclanjenje u dijabeticko drustvo, izleti, aktivnosti, volontiranje, druzenje, pomaganje drugima.

O tehnickim detaljima nema smisla da ti sad pisem. Da, najveca frka je ako se desi apsolutni ili relativni overdose inzulinom. Ali o tome razgovarajte s doktorom.

Naporno zna biti i ako terapija nije dobro pogodjena - pacijent se trudi, ali rezultati izostaju. Ali zato se ide mijenjati nesto, u dogovoru s doktorom. (Ovo govorim za tip 2, kod tipa 1 samostalna prilagodjavanja terapije su svakodnevna, nekad i svakosatna, ali to te ne treba opterecivati.)

Sretno mami, neka se ne boji, bit ce joj bolje. Glavu gore.