Pokazuje rezultate 1 do 10 od 10

Tema: Dijabetes tip II - inzulin

  1. #1
    Anemona avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2007
    Lokacija
    sjeverozapadna
    Postovi
    11,053

    Početno Dijabetes tip II - inzulin

    Mama ima Dijabetes tip II, sad je to več godinama, držala ga je u normali prehranom i tabletama, više od 15 godine, i sad je došlo vrijeme da pređe na inzulin.
    Prelazi na inzulin za 2 tjedna.
    Malo sam zabrinuta. Ako netko iz iskustva ima koji savjet na što obratiti pažnju,...
    I zanima me još nešto, za 2 tjedna ima prvo "obuku" kako koristiti inzulin, da li bi bilo potrebno ili poželjno da npr. ja idem s njom pa da sam i ja upućena u slučaju kakve frke?

  2. #2
    AndrejaMa avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2005
    Lokacija
    Sesv. Kraljevec
    Postovi
    2,199

    Početno

    S obziro da je moj otac isto tako bio na inzulinu (dijabetes kao posljedica keomoterapije), on je o svemu sam vodio brigu i nije dao nikome blizu. Međutim, u jednom trenutku našli smo se u situaciji da nitko u kući nije gotovo ništa znao o tome, a bilo je potrebno reagirati.

    Moj topli savjet - ako je obuka ambulantna, idi s njom. Ako je bolnička, traži da se i tebi sve objasni i nauči kako rukovati sa svim aparatićima i sl.
    Kupi joj mali rokovnik sa danima u tjednu i dovoljno prostora da redovito upisuje kada je mjerila šećer, koliki je bio i koliko inzulina treba dati. Isto tako informirajte se o svim eventualnim postupcima u slučaju da on drastično poraste ilipak padne.

    Sretno!

  3. #3

    Datum pristupanja
    May 2007
    Postovi
    2,167

    Početno

    Idi s njom, ne zbog frke, nego zato jer je dobro da znas sto vise.

    Edukacija je jako bitna.

    Imam tip 1 skoro 25 godina i, naravno, od pocetka sam na inzulinu. Vazno je znati kormilariti, znati sto se kad dogadja, redovno mjeriti GUK, ne strepiti nego... ah, preuzeti kormilo.

    Neki pacijenti profitiraju ako posjete psihologa, on moze pomoci u smislu samoosnazivanja. Pomaze i uclanjenje u dijabeticko drustvo, izleti, aktivnosti, volontiranje, druzenje, pomaganje drugima.

    O tehnickim detaljima nema smisla da ti sad pisem. Da, najveca frka je ako se desi apsolutni ili relativni overdose inzulinom. Ali o tome razgovarajte s doktorom.

    Naporno zna biti i ako terapija nije dobro pogodjena - pacijent se trudi, ali rezultati izostaju. Ali zato se ide mijenjati nesto, u dogovoru s doktorom. (Ovo govorim za tip 2, kod tipa 1 samostalna prilagodjavanja terapije su svakodnevna, nekad i svakosatna, ali to te ne treba opterecivati.)

    Sretno mami, neka se ne boji, bit ce joj bolje. Glavu gore.

  4. #4
    Anemona avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2007
    Lokacija
    sjeverozapadna
    Postovi
    11,053

    Početno

    Ne boji se mama, nego ja.
    Mama je jako disciplinirana i cijelo vrijeme je i do sad vodila dnevnik kontrole šećera. Kontrolirala ga je 2-3 puta na dan i strogo se držala svih pravila i preporuka.
    I sad kad je bila kod dr. dr. je rekla da se odmah vidi da se ona drži i točne prehrane i svega, ali jednostavno tablete više nisu dovoljne, jer one služe kao pomoč gušterači da radi kako treba, a gušterača sad više jednostavno ne može ništa.
    Zato je mama imala užasne oscilacije šećera bez obzira na terapiju i kao posljedicu tih oscilacija, jake bolove u mišićima i slične popratne pojave.
    Dakle, nije frka za mamu, ona će se sigurno držati svega, "obuka" je ambulantna u Bolnici Vuk V., i onda česte kontrole dok ne pogode pravi tip i dozu inzulina, nadamo se da će prilagoditi brzo.
    Budem onda i ja najvjerojatnije išla na obuku čisto iz razloga da sam upućena stvarno za neke krizne situacije, jer u ovim redovnim svakodnevim situacijama mama će sigurno dobro funkcionirati, tu nema frke.

  5. #5

    Datum pristupanja
    Aug 2006
    Postovi
    1,710

    Početno

    Ja sam išla s bakom, isto na VV. Važna je potpora u prvim mjesecima, što zbog straha, nesigurnosti....mojoj baki je trebalo tri mjeseca da potpuno sama preuzme kontrolu oko mjerenja GUK i davanja inzulina.
    Sada samo provjerimo dnevnik koji vodi.
    Samo hrabro.

  6. #6
    Anemona avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2007
    Lokacija
    sjeverozapadna
    Postovi
    11,053

    Početno

    Citiraj rinama prvotno napisa
    Ja sam išla s bakom, isto na VV. Važna je potpora u prvim mjesecima, što zbog straha, nesigurnosti....mojoj baki je trebalo tri mjeseca da potpuno sama preuzme kontrolu oko mjerenja GUK i davanja inzulina.
    Sada samo provjerimo dnevnik koji vodi.
    Samo hrabro.
    Odlično, budem i najvjerojatnije išla.

  7. #7
    Marion avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Deutschland
    Postovi
    223

    Početno

    Ja sam sa 6 ili 7 godina bila potpuno utrenirana za pomoci mome dedi ako padne u secernu komu, a kod kuce nema odraslih.

    Nije nista strasno, kad znas sta treba da uradis, dalje ce te voditi instinkt, jer to je tvoja mama.

  8. #8
    Marion avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Deutschland
    Postovi
    223

    Početno

    Izvinjavam se na smajlicu na kraju, trebao je biti obicni smajli iz prvog reda, a uleteo mi ovaj iz drugog koji se plezi. Oprosti.

  9. #9

    Datum pristupanja
    May 2007
    Postovi
    2,167

    Početno

    Citiraj Marion prvotno napisa
    Ja sam sa 6 ili 7 godina bila potpuno utrenirana za pomoci mome dedi ako padne u secernu komu, a kod kuce nema odraslih.
    Svaka čast.

    Pretpostavljam da pod terminom "šećerna koma" misliš na komu izazvanu niskim šećerom, odnosno viškom inzulina (HIPOglikemijsku komu)?

    Hipoglikemije koje brzo dovedu do kome nisu neminovne. Danas, uz aparatiće za samokontrolu, puno je lakše nego nekad.

  10. #10
    Marion avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Deutschland
    Postovi
    223

    Početno

    Da upravo tako, na zalost tada nije bilo aparatica.

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •