U svim ovim pričama vidim i svog Josipa.Ne može mu se dokazati ama baš ništa.Sve ono što se ne smije to je baš super.Uzeti nož pa piliti po stolu,puhati u plamteći plamenik,lupati sam sebe po glavi ili po stolu,ako igračkom ne lupa ili je nije strgao nije ništa napravio.Išla sam i psihologu,ali ništa.Dosljednost je moj problem.Svjesna sam toga ,a ne mogu protiv sebe.Često mi se lakše(šipak lakše)izvikati se na njega nego ga uhvatiti i na drugačiji način riješiti problem.Često ponavlja moje riječi,gleda me u oči i smije se,ma za poludit.Samo se bojim da to nije faza jer to traje već dugo i da će biti sve gore.