stigla nam je mala balerina...
Naša je mrvica odlučila doći malčice ranije no što smo svi očekivali. I nema veze jer nije mogla izabrati ljepši dan. Rodila se na sam Božić koji iako nije bio bijeli, nije mogao biti blaženiji i ispunjeniji ljubavlju no što je bio zahvaljujući novom malom biću...
Možda bih priču morala početi na sam Badnjak, ali ne zbog simptoma početka poroda, nego zbog moje mame koju smo posjetili taj dan. Naravno da je najuzbudljivije bilo Luki zbog iščekivanja poklona ispod bora i zato je i pitao baku što želi da joj poklonimo za Božić. Ona se sva zbunila i nije znala reći (valjda se bojala da ne kaže nešto konkretno što bi moglo biti i skupo). Zato je onako sva ponosna viknula: „malu Leonu“. Na to sam ja kao iz puške i pomalo zabrinuto rekla da beba mora još malo rasti u trbuhu i da će doći na Tri kralja. Eto, baka je imala neki osjećaj...
Dakle, tu Badnju noć sam spokojno zaspala nakon uzbudljivog kićenja bora s Lukom i pravljenja francuske salate... Najednom me probudio mokar osjećaj oko 5 ujutro i ja sam ustala iz kreveta sa strahom da bi to mogao biti vodenjak. I bio je. Čim sam ustala, iz mene je potekla bujica tople tekućine. Nisam niti sanjala da beba pliva u toliko vode. Kad mi je s Lukom pukao usred noći vodenjak, vodica je curila polako....
Znam samo da sam vrisnula muževo ime i rekla „joj, krenulo je“. Kasnije mi je dragi rekao da sam promrmljala „Leona, kud baš danas!“. Jako sam se bojala da će me čopiti za neki od nadolazećih blagdana. Bojala sam se smjena i ludnice koja bi mogla biti u bolnici...
Brzo smo se spremili, probudili snenog Luku, uzeli torbu i put Sv. Duha. Nazvala sam putem mamu da dođu u bolnicu pokupiti malog.
Ceste su bile puste, tu i tamo pokoji automobil. Pa tko bi i išao kamo u to rano božićno jutro! Dobro sam se osjećala, nije bilo panike. Trudove nisam imala. Tu i tamo sam osjetila Leonu kako me škaklja.
Stigli smo pred bolnicu i liftom pred vrata rađaone. Znala sam, to je to. Ja ulazim, moji dečki ostaju vani. Poljubila sam i izgrlila obojicu i podragala Luku koji je bio jako hrabar i priseban. Znao je da je situacija ozbiljna i da će mu uskoro doći mala seka...
Krenula je rutina prijema, prvog pregleda, ultrazvuka, CTG-a... Bilo mi je glavno da je beba dobro. Sljedećih sati uzmjenjivat će se sestre i doktori i skidam ih svima kapu koliko su bili puni podrške, dobrog raspoloženja i stručni, naravno. Te su noći dežurali mlada doktorica Iva i doktor Habek koji nam je uljepšao nadolazeće trenutke svojim šalama i smijehom. Njegov mi je smisao za humor i vedrina tad stvarno odgovarala. Možda sam imala sreću jer mi je porod bio kao i prvi bez komplikacija i tad znaš da sva ona bol koju osjećaš nestaje istog časa kad pomirišeš svog malog anđela.
Ubrzo sam shvatila da je baš te noći ludnica i da su sve bebe odlučile doći na ovaj svijet kad i Isusek. Ekipa je padala s nogu, imali su taj dan 18-19 poroda (saznali smo to naknadno). Ali, moram priznati niti jedan trenutak nisam osjetila neku nervozu ili nedostatak dobre volje.
Predrađaona je bila puna, iz boksova se svako malo čuo prvi plač bebača. Jedna je žena rodila pored mene u predrađaoni jer mjesta u boksovima više nije bilo. Nisam mogla poželjeti bolju pripremu. Uvijek sam se užasavala pomisli da gledam i slušam tuđi porod, ali ovaj sam put bila hrabra i kao da sam s tom ženom ponavljala gradivo. Diši ovako, diši onako...U mislima mi je bio samo mali smotuljak koji želim uskoro držati u naručju...
Moj CTG i dalje nije pokazivao trudove. Tad je već bilo 10 sati ujutro i mobitel mi je bio zatrpan čestitkama. Da su samo tad znali kakvu ću ja njima poruku poslati kroz kojih par sati...
Klistiranje je prošlo bezbolno uz jedan odlazak na WC. Užasavala sam se toga jer se s prvog poroda sjećam klizme kao najgore stvari.
Oko 8 ujutro doktor mi je probio do kraja vodenjak onom groznom žutom iglom. Ili što je već bilo. Nisam htjela puno gledati. Opet nešto što ne znaš jeli više neugodno ili bolno.
Kako i dalje nisam imala trudove, dali su mi drip. Nisam imala ništa protiv toga. Znala sam da ne želim da malecka bude dugo bez vode, a osim toga bila sam samo uloživa za prst.
Drip je inače vražja stvar. Da opet idem rađati, razmislila bih dvaput. Osjećala sam da mi dolazi trud već po prvoj kapi infuzije. I stvarno, kad je krenulo, bilo je neizbježno. Bilo je konstantno, gotovo bez predaha. Nastojala sam se koncentrirati na disanje. Brojala sam u sebi i na prste desne ruke koliko traje trud. Točno iznad kreveta je bio veliki zidni sat i na njemu sam vidjela da su trudovi sve duži i duži. A ona spasonosna pauza sve kraća....
Počela sam pisati mužu SMS i shvatila da je to dobra pomoć za odvraćanje pažnje. Napisala sam ono što su mi rekli maločas. Da sam otvorena 4 cm i da ima još vremena, ali neka bude spreman kad ga nazovem. Sjećam se kako me ohrabrivao prvi put i koliko sam željela da je i sad ovdje...
Uskoro sam izgubila pojam o vremenu. Bol je postajala toliko nepodnošljivom da sam zatvorila oči i imam osjećaj da je prošlo manje od pola sata kad je doktor ustvrdio da sam skroz otvorena. Skinuli su me s aparata, otišla sam još jednom mokriti, popila halapljivo čašu vode i odšetala do boksa. Iznenadilo me kako sam to uspjela sve izvesti bez problema i nečije pomoći. Bio je jedan trud koji sam stojećki lako podnijela...
Sestra koja mi je pomogla smjestiti se na svemirski stol za rađanje na moj upit je odgovorila da bi za sat vremena moglo biti sve gotovo. Tad sam nazvala dragog. Trebao bi stići na vrijeme, ipak danas nema prometa a i ne živimo daleko...
Vrlo brzo sam osjetila da dolazi taj dugo željeni trenutak. Ne znam koliko sam čekala na onom stolu, ne znam više koliko je bilo sati, ali u jednom trenu sam osjetila da se širim i da je glavica tu. Tad mi više nije bilo na pameti žalostiti se što moj dragi neće biti ovdje i što nije stigao na vrijeme. Znala sam da moje tijelo i mrvica moramo to učiniti SAD. Babica je već došla. Otkrila me i rekla da tiskam. Nije niti trebala to reći. Nevjerojatno je kako ti tijelo samo govori što treba učiniti. Glavu sam sagnula prema naprijed i tiskala svom snagom. Jednom, drugi put. Imala sam sape i energije za još. Babica se nasmijala da stanem jer da ona mora odmoriti... Tad sam pretpostavljam popucala po starom šavu. Ne sjećam se nikakve boli, u tom trenu ona je bila kao izbrisana. Pogledala sam između nogu, a tamo je virila glavica. Najljepša mala glava sva u krvi čekala je da joj mama pomogne van. Nisam mogla osjetiti snažniji poticaj. Bilo je dovoljno još samo jednom tisnuti i ona je bila tu. Mala mrvica, mala Leona. Sve je drugo nestalo.... ničeg nije bilo na svijetu osim mene i nje. Stavili su mi je onako toplu netaknutu na trbuh. Znam da je sestra primila posteljicu, osjetila sam onako kroz maglu kad je otišla. Došao je i doktor i sašio tri šava. Bol pri svakom ubodu iglom, ali tko više mari....
Uzeli su malenu i izvagali. Mala je Leona rođena na Božić u 13:22 s 2910g i dugih 51 cm. Prava mamina balerina...
Vratili su mi je ubrzo u zagrljaj i ostavili nas same. Mazile smo se i ja sam slušala kako lijepo ubrzano diše. Tad je zazvonio mobitel. Bio je to moj muž pred vratima rađaone. Rekla sam mu da uđe i da nisam sama. Zbunila sam ga. Nije mogao vjerovati da je mali anđeo stigao prije njega. Ostali smo sami nas troje. Svi su nas pustili na miru da se mazimo, grlimo i volimo. Bilo je to najljepših sat vremena...
 |
|||
Odgovori s citatom
RozaGroza prvotno napisa
svim bebicama, i onima u bušicama i onima koje se grle s mamama...
