ja jesam streber i najvise mrzim dobronamjernu recenicu nakon vracanja embrija - dobro ih cuvaj! kad je beta 0, samo mi odzvanja - nisi ih dobro cuvala.
 |
|||
|
|
|||
ja jesam streber i najvise mrzim dobronamjernu recenicu nakon vracanja embrija - dobro ih cuvaj! kad je beta 0, samo mi odzvanja - nisi ih dobro cuvala.
Meni je bilo najgore kroz sve ove godine liječenja što na ovo apsolutno nisam mogla utjecati što god da napravila, a probala sam svašta od mirovanja i nemirovanja, od pravilne prhrane, svakojakih čajeva i bioenergije, tablete za neke moje boljkice itd. i prvi put u životu nisam postigla željeni rezultat jako dugo vremena bez obzira na trud.
Dok inače obično dođu neki rezultati tj. vide se neki pomaci ako "upreš" ovdje to baš nije tako jednostavno i to me najviše ubijalo u pojam...
Konfuzija ja se osjećam tako... i još svakako
Da mi postave dijagnozu, bilo bi mi lakše...
da bar znam što nije sa mnom, bilo bi mi još lakše....
bilo što da mi kažu da nije u redu,lakše bih sve ovo što se događa prihvatila, ali ovako
evo mene opet...
gdje boli? duboko u srcu, ko da te netko nozem reze, najtupljim nozem, polako sloj po sloj...
svaki put sam prvih par dana nakon nule ok i onda se raspadnem. bit ce bolje kroz par dana.
svima koji se osjecaju slicno/isto - niste same/sami.... saljem zagrljaj.
Ja sam mislila da je lakše s vremenom..očito nijeMislim da sam dobro a svaki dan se raspadnem, trenutak je dovoljan..ne znam odakle dođe. Bubekica..cure..svima puno snage
Iskreno i mi smo mislili tako, da je lakše. U našem slučaju je očito sve teže i teže. Ovaj put je bilo najgore, čak gore nego prvi put.sami_os prvotno napisa
Ja sam mislila da je lakše s vremenom..očito nije
Držite se svi...
m@tt, potpuno te razumijem!!! ja sam se prvi dan nakon zadnjeg postupka dobro drzala, ali sam pukla dva dana poslije i to tako da jos uvijek skupljam komadice...
m@tt, potpuno te razumijem!!! ja sam se prvi dan nakon zadnjeg postupka dobro drzala, ali sam pukla dva dana poslije i to tako da jos uvijek skupljam komadice...
Da boli,jedan dan malo manje,dugi više ali uvijek je tu..
Ja sinoć išla na ginekologiju da mi daju štopericu i taman na vratima sretnem trudnicu,kaže da je dobila trudove,da joj je termin,sva sretna i u strahu a muž oko nje ne zna ni sam šta bi od uzbuđenja,nervoze..a ja stojim i mislim,šta se ženi mota po glavi,kakav je to osjećaj,još malo pa će držat svoje dijete u naručju..
A ja,pitam se hoću li ja doći u bolnicu a da ne idem na folikumetriju ili punkciju ili u strahu hoće li bit transfer ili ne,hoću li ja dospjeti na odjel rađaone,u strahu i uzbuđenju jer ću rodit svoje dijete,pa će mm bit nervozan zbog čekanja rođenja svojega djeteta a ne zbog čekanja na redu na humanoj,hoću li..??
kiki30, m@tt, tetadoktor...
Najveća bol u ovoj borbi koju sam do sada osjetila je ta dok sam ležala prije 8 tjedana u rađaoni, u trudovima i znajući da ću roditi bebe koje neće preživjeti..., a u boksu pored mene su rodile 4 žene za to vrijeme dok sam ja u mukama bila, ne toliko fizičkim mukama, koliko mukama duše i srca.... i svakoj je beba zaplakala, dr-i čestitaju na zdravoj curici/ zdravom dečkiću...a MM i ja jecamo od tuge i boli kad se pročuje plač drugih beba, znajući da plač naših anđela koji se rađaju nikada nećemo čuti
kiki30, m@tt, tetadoktor...
Najveća bol u ovoj borbi koju sam do sada osjetila je ta dok sam ležala prije 8 tjedana u rađaoni, u trudovima i znajući da ću roditi bebe koje neće preživjeti...
Majčin dan
Mury, lavice naša
Ajme Mury sva sam protrnula samo čitajući tvoj post, i imaš pravo nije baš to da kad zatrudniš svi strahovi prestaju i da si u blaženom stanju uvijek je tu nešto da nas drži napetima i dok god se to dijete ne rodi živo i zdravo mislim da ni jedna s ovog PDF-a nema mira. Želim i tebi i svima nama da dođemo do tog cilja.
Cure grlim vas sve
mury moja
Mury, cure
Evo i mene trudilice moje, 3 stimulirani ivf i opet jedno veliko ništa... Najgore je što negdje u dubini srca možda i znam da nikad neću biti majka a danas, na majčin dan još mi je teže.... To znate samo vi, suborke moje... Možda, ali samo možda se opet malo ponadam za nekih par mjeseci kad budem opet vadila sve ove silne papire,do onda opet samo puno suza i krivnje jesam li mogla nešto drugačije napravit.. Možda.... Za sve vas majčice koje ste izgubile dijete, srce mi se para zbog vas, Mury... Tikice... I sve druge... Bog će jednom shvatiti da je pogriješio i nagradit će vas sve, mora... Srce i dušu ostavljam vama ovdje a dalje idem ovako tupa od boli, i tako do sljedećeg postupka...
isto ti se i ja osjećam,s tim da bum ja ovu godinu imal 37 godina,da svaki put dobim sve manje i sve lošije stanice,da sve teže podnosim stimulacije i psihički i fizički...vjeruj mi i ja sam jako svjesna toga da možda nikad nebum mama.
ovaj postupak mi je dosta težak zato jer mm samo govori,to je to,ovaj put bumo uspjeli,poslije šest godina došlo je i naše vrijeme..strah me ak ne uspije da bu on to podnesal još teže nek ja...a jesmo svi jadni..
Mury
Mury
Da, majčin dan
Hvala vam na zagrljajima
Drage moje...sve cete vi drzati svoju djecicu u rukama, samo eto netko prije netko kasnije...u pocetku svi mislimo joj samo da ostanem trudna, kad smo trudne umiremo od straha hoce li sve bit u redu...a kad i trudnoca sretno dode kraju i konacno zagrlimo svoje srecice onda nastupaju brige oko njih...jel u redu ovo i jel u redu ono. Ovo je prvi majcin dan u mom zivotu da grlim svoje srecice i usput placem skupa sa svojom curicom jer eto micica prvi put ima temperaturu ... Ali sve su to cari majcinstva...mislim da joj izlaze zubici
Mury
Posljednje uređivanje od innu : 12.05.2013. at 14:03
Mury, draga.... Mislim na tebe.
Sad kad su završila moja hodočašća na brdo i kad znam da s te strane više nemam šanse.... uh, boli 100 puta više u svakom dijelu tijela, a mislila sam da ne može boljeti jače....
Mury, draga.... tikica 69..... sve druge..... ne dao Bog nikome da mu se dogodi što i vama.... vi ste najhrabrije žene za koje nisam ni znala da postoje... mislim da bih uz ovu bol, koja je došla nakon neuspjelih postupaka, mogla umrijeti, ali doživjeti to što ste vi.... to je da se čovjek raspadne na komadiće od boli i užasa....
Drage moje, na ovaj dan je još teže.... ali valjda će nam se sve ovo što nam se događa nekada u životu vratiti dobrim... trebalo bi...
Cure...
Vjerujem da se sve vraća dobrim. Mora.
Imati dijete je jedna od dubokih emocionalnih potreba većine odraslih ljudi koji su u stabilnim vezama. Nemogučnost da ostvarimo roditeljstvo frustrira i to jako,pogotovo kada ulažemo veći dio svoje energije i vremena i novaca a sve bez uspjeha.Osobno sam tako živjela punih sedam godina kada sam išla u postupke bez uspjeha.Sada kada imam dijete sve je puno lakše ali i dalje me boli kada pomislim da će moje dijete možda ipak biti jedinac a ja sam osobno uvijek željela imati više djece.Ipak ne predajem se tako lako i dalje sam odlučila ići u postupke bez obzira na sve neuspjehe.Osobno ponajem ženu koja je izgubila pet ili šest trudnoća od čega je jedna bila izgubljena u osmom mjesecu trudnoće,a dvije u četvrtom i petom mjesecu trudnoće ali ipak nije odustala i u 44oj godini je po prvi put u svom životu rodila zdravu curicu.Kad se sjetim nje, kažem sebi ,mogu i ja izdržati još malo i možda će se i meni ponovno osmjehnuti sreća.
Danas je majčin dan i čestitala sam ga između ostalog i prijateljici koja je mama nepuna 2 mjeseca... I sad su mi oči pune suza.. I ona je jedva dočekala svoje malo čudo.. Nadam se da ću i ja osjetiti to... Slavit ćemo i majčin dan i dan očeva! To će nam biti najljepši praznici.
Drage naše koje ste osjetile čar majčinstva, želim Vam presretan ovaj dan....
Cure moje,
koliko bola na ovoj temi, strašno
I taman kad pomislim da sam se navikla na okrutnu činjenicu, dođu posebni dani, poput ovog i ja se slomim. Nekad se bojim kad nemam suza da sam postala kao robot, a onda pročitam postove poput naše mury i to vrati suze i sva tužna osjećanja.
Mury, ti si žena lavica, poslije svega ustaješ i ideš dalje, samo hrabro draga.
Mury, tebi i svim MPO maratonkama, svima koje su izgubile svoje bebice, svima koje su izgubile bitku s vremenom, šaljem bezbroj zagrljaja na današnji dan
Mury mila, plačem zajedno s tobom! Suborke drage,držite se! Budite hrabre i jake kao i do sada...Sigurna sam da će vaša bol,patnja i prolivena suza biti nagradjena
svima vama, najhrabrijim zenama na svijetu od srca zelim puno uspjeha.
i da nikada, nikada vise ne osjetite toliku bol.
stalno sam u mislima s vama.
draga moja kiki30
gotovo svaki puta kada zagrlim svoju djecu, ne, ne mogu objasniti. kao da me stegne u srcu. stisnem ih kao da ce mi ih netko uzeti. mozda je glupo. a mozda i nije. valjda ta bol nikada nece zauvijek nestati.
boli uvek i brez prestanka...
mene beskrajno boli svaki put kada svom bratu i sogorici javljam svoju pozitivnu betu...
jer su oni svoju borbu poceli puno godina prije mene, a jos uvijek ih ne grle malene rucice
znam da su sretni zbog mene, al ja sam tuzna zbog njih....
A ja se svaki put redovno rasplačem kad čitam ovo temu iako sam i sama već pisala tu
A di ne boli lakse je dati odgovor evo 4 godine i jos uvik nista ostaje samo nada
O koliko puta mi kažu da će s vremenom biti lakše. Ali nije. Nego svaki puta boli sve više. Ali nekako s vremenom recimo da otupiš na sve. Nekako odradiš tugu s mišlju odtugovat ću svoje, a onda dalje. Ali krenuti svaki put dalje je sve teže i teže.
slažem se,evo ja zadnja dva postupka nisam ni plakala...al danas jesam,dođe mm s posla i veli mi,gledaj kaj sam kupil za 10 kn i pokaže mi neke papiriće na kojima su dječji crteži...kupio od jednog malog dečka kaj ide u prvi razred,prodaje kaj nacrta jer nema za jelo...njih je četvoro,mama ih je ostavila,tata se brine za njih,ali sad kao ne smije raditi jer se mora brinut za djecu,kuću su dobili od karitasa,užas....dragi mi se danas raspal,nije mogal prestat plakat,a i ja skupa sa njim,najradije bi malog uzel i dopeljal ga doma...stvarno život nije fer,ta žena je rodila 4 djece i ostavila ih,i mogla bi ih rodit valjda još toliko,a mi bi htjeli bar jedno,a i za to jedno imamo sve manje nade,ja znam da bi mm bil savršen tata i boli užasno boli kad znamo da možda nikad nećemo biti mama i tata
oprostite,bila sam skroz dobro,ali danas me je ovo dotuklo...budem sutra bolje
Ovo je nešto grozno, grozno! I onda ima pravde na svijetu?
da i mm je danas ljut,na nju,na boga,na cijeli svijet...
Poznat mi je taj osječaj. Reci dragom da nije sam. I meni je puno puta tako....
ta nepravda najviše boli,onaj koji ne mari bez problema ima dijete a mi koji bi mu sve pružili, se tako mučimo..
zašto je to tako,zašto??
u redu je biti ljut, pustite emocijama da odrade svoje...
a nepravde ima na svakom koraku, nazalost.
svaki dan ucim biti sretna zbog onog sto imam, a ne tuzna zbog onog sto nemam. tesko je i treba puno vjezbe i rada na sebi, ali djeluje.
dragim suborkama i suborcima saljem veliki zagrljaj.
Drage suborke (a vidim d aima i jedan suborac, he, he) teško nam je znam, Iberc normalno je da si plakala, plači koliko god želiš (i ja sam nakon 4. neuspjeha plakala ko kišna godina) i izbaci sve iz sebe, ali nemojmo se ljutiti na Boga, on ima plan za sve nas! Iberc ti si upoznata, a ja pozivam sve koji se žele pridružiti u molitvi za nas i naše postupke od večeras u 22h, koga zanima može vidjeti današnje postove na temi "molitva za naš uspjeh", nas nekoliko (što smo tamo pisale) počinjemo sa molitvom od večeras u 22h, bitno je da svi u isto vrijeme molimo i tako se zajedno udružimo i Bog će nam pomoći, a to ne oduzima puno vemena, mislim da svi znamo izmoliti jedan Oče naš...
sara10 lijepo! sjetite se i nas nevjernika
U moju molitvu ćete svi biti uključeni, svakoj želim uspjeh kao i samoj sebi, a nikome ne želim da prolazi sve ovo, pogotovo ne po tko zna koji put!
Pozdrav prije svega...ne znam di da ovo napišem nekeko mi se čini da je ovdje najpriklaadnije. Kad pomislim gdje boli? Pa nema di ne boli...Trenutno sam čekalica bete (7 IVF+ICSI) i toliko se toga nakupilo da danas pucam na svako pitanje:pa kako si? Pa kako da budem najrađe bi pitala??????? Eto to me boli šta niko od ljudi koji znaju da smo na postupku ne da ne razume nego bi još ja njih trebala tješitA DOBRO SAM!!!!!!!!
slažem se,nitko to nebi smio prolaziti
s vama sam u molitvi
Razmisljam i citam ovu temu dugo, prosla sam ju uzduz i popreko.. nisam dugo u mpo-u i zapravo mislim da nemam jos pravo previse kukati ali ne mogu si pomoci...
Gdje boli? svih na istom mjestu vjerujem.. Boli u svakom trenutku kad prstom upere u moj trbuh napuhnut od stimulacije i pitaju ima kakvih novosti?.. Boli kad me susjedi u liftu zapitkuju kad ce beba, nadovezujuci se kako je divno imati djecu dok si jos mlad.. Boli kad ti dojade vise svi komentari pa sa suzom u oku kazes ''nije da ne zelimo vec ne mozemo'' pa umjesto da zasute nastave ''ma mozete, kako ne bi mogli, ma samo se opustite imate vremena doci ce to'' ...
I dok oko mene skakucu prijateljice presretne jer su nakon dugog truda od tri-cetri mjeseca napokon ostale trudne, i one kojima se od prve ulovilo.. Zavist..moja zavist me najvise boli.. Zavidim im kad kukaju kako im je muka, kako povracaju, kako im smrdi hrana a jede im se sladoled s cipsom.. u tom trenutku bi prazninu u svom trbuhu u svojoj dusi rado zamijenila s pet put jacim mucninama i gadljivoscu i napuhnutoscu i hormonima koji i mene svicu jer ili ih uzimam jer moram ili sam se naglo skinula s njih pa sam sva van balansa..Boli kad se prave da te razumiju a kad ih pokusas upoznat s problematikom vidis da ih uopce ne zanima sto i kako i zasto, neki ni ne znaju kako dolazi do trudnoce a kamo li sta vise o temi..i takvi mi se nadju davati ''pametne savjete''...
Boli jako kad se zapitas zasto bas ja, zasto oni koji mozda i ne zele zatrudne iz prve a ja koja to zelim iz zadnjeg atoma mog ''tijela s greskom'' ne mogu ni uz svu medicinu..
Svaki novi postupak boli, fizicki i psihicki.. cekanje do bete postaje mucenje i igra zivaca ,svaka tockica krvi ili neceg cudnog izaziva napad panike, neuspjeh razbije svaku nadu i navuce sivilo i nevjericu, tjera te da se boris,zainatis ali budi strah od ponovnog pokusaja..
A sta najvise boli? Kad te nakon neuspjeha tvoj muz zagrli i kaze drugi put ce biti sigurno,nemoj biti tuzna, a vidis mu u ocima da je razocaran, da ga boli jednako kao i tebe ali trudi se ostati stijena jer ako on padne tko ce te drzati.. Tuzni pogledi obitelji i tapsanje po ramenu ne pomazu..osjecas vlastiti neuspjeh, kao da sam sama kriva sto se nije ulovilo ili nije zadrzalo..
Sve boli, svaki dan proveden u MPO svijetu je bol za mene i zaista se nadam da za svih nas ta bol ima svoj kraj i da ce nam kad tad ta bol biti ''nadoknadjena'' srecom kad zagrlimo svoje dijete..
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom